Arhiv tekstova

Godine prolaze a bol ostaje. Samo bol ostaje. I suze sjećanja na najmilije kojih više nema. Ubila ih mržnja. Ali povijest nas opominje, uči, da se ne zaboravi, da se ne ponovi… Tako su zapisali autori knjige »Krvava istina« u Lovasu, tiskane na godišnjicu stradanja, u listopadu 2003. godine. I evo, koju godinu poslije stiže vijest iz Beograda – uhićeno 12 osoba osumnjičenih za smrt sedamdesetak hrvatskih civila u selu Lovas u periodu od 10. listopada do 11. studenoga 1991. godine. Među uhićenima su četvorica pripadnika bivše JNA, četvorica koji su obnašali civilno-vojnu vlast u selu i četvorica pripadnika paravojne postrojbe »Dušan silni«.

Je li to pravda spora, ali dostižna – pitali smo u Lovasu tih dana, dok je sunce nemilo pržilo, a temperatura se penjala do 30 podeoka pri koncu svibnja, dok vrijedni žitelji Lovasa dovršavaju poslove u polju oko repe i kukuruza, u voćnjacima i vinogradima i polako se spremaju za žetvu, koja će ove godine ranije početi. 

PRIKUPLJENI SVI PODATCI: Stjepan Pančić iz Opatovca, općinski vijećnik i urednik »Lovaskog lista«, pokrenutog još dok su mještani bili u progonstvu, kaže: »Vjerujem da jest, ali ni mi nismo sjedili skrštenih ruku. Još dok smo bili u progonstvu diljem Lijepe naše, prikupljali smo podatke za svakog stradalog žitelja Lovasa i Opatovca u agresiji na RH i rezultat toga nastojanja je da smo prikupili sve relevantne podatke za 87 poginulih i stradalih te za 3 žitelja, koji se još uvijek vode kao nestali u Domovinskom ratu, i sve smo to objavili u knjizi ‘Krvava istina’. Temeljem toga u Vukovaru se na županijskom sudu vodi postupak protiv 18 okrivljenika od kojih je, nažalost, samo jedan nazočan, a evo čujemo da je uhićeno još 12 osoba i da je državno odvjetništvo u Beogradu zatražilo istragu i pritvor za sve uhićene. Zato vjerujem da će pravda bar koliko-toliko biti zadovoljena, no, to je slaba utjeha žrtvama i onima koji su ostali bez svojih najmilijih, ali je ipak nekakav pomak«. 

»Nažalost, ili na sreću, jer ipak sam preživio, i ja sam sudionik svih tih nemilih događaja«, kaže Berislav Filić, donačelnik Općine Lovas »i naravno da nas je obradovala vijest o uhićenjima, a evo danas je beogradski Blic objavio i sva imena, koja su nama i te kako poznata – po zlu, naravno. Koji dan izdvojiti kao najteži, kad nam je svaki bio teži od prethodnoga, no, mislim da je to ipak 10. listopada, kada su nakon kraće topničke priprave, rezervisti i paravojska upali u selo i kada je ubijeno dvadesetak civila, kada su muško i žensko zatvarali i mučili. Idućih je dana ubijeno još 11 civila, što u dvorištu zadruge, što u vlastitom domu. Dada i ja bili smo zatvoreni u ovom podrumu s još dvadesetak mještana, držali su nas bez vode i hrane i tukli nemilosrdno, a onda su nas odveli u zadružno dvorište 17. listopada poslijepodne, gdje je već bilo 50 – 60 mještana, a na kapiji su bili rezervisti s puškomitraljezima. Tu smo ostali cijelu noć, a sutradan je 50-tak osoba natjerano u minsko polje, stradala je 21 osoba, a ranjeno ih je 14«.

»Ukupno je iz Lovasa i Opatovca stradalo 87 osoba, tri se još vode kao nestale, a ja sam bio u grupi, koja je sahranjivala naše sumještane nakon minskoga polja u zajedničku grobnicu na našem groblju, i ponovno, kada smo ih nakon povratka kao ljude časno pokopali u lijesu i uz naše katoličke običaje. Ekshumirano je 68 osoba, dvije iz Opatovca i svi ostali iz Lovasa, a naše mjesto ne pamti tako tužan dan kao kada smo im odavali počast, 21. ožujka 1998. godine, a već sljedeće godine smo im podigli spomen obilježje s golubicom. Od tada, svake godine, svakog listopada, u znak sjećanja na stradale mještane, odamo im dužnu počast, položimo vijence, zapalimo svijeće i izmolimo očenaš«, kaže Filić.

PREŽIVJELI  MINSKO PO-LJE: I Stjepan Peulić, zvani Maksa, imao je tu sreću da preživi minsko polje. »Pokupili su nas tog 17. listopada oko 17 sati, ali tada je već počinjao policijski sat. Bilo nas je 60 – 70, a bogami i njih toliko, ako ne i više, i malo-malo pa bi nekoga izdvojili iz grupe i tukli – i tako cijelu noć. Ujutro su nas poveli kroz selo, kažu: ‘Idemo brati grožđe’. Ma kakvo grožđe, znao sam ja, jer sam primijetio kad je jedan ‘četnik’ rekao Josipu, koji je nosio kruh u strunici: ‘Baci to, neće ti više trebati’. Kada smo došli u dolju, do zavijutka, prema izlazu iz mjesta, natjerali su nas u njive govoreći: ‘Tu su ustaše postavile minsko polje, pa tko naiđe, neka kaže’. Nije prošlo malo, a začula se eksplozija, jednoga su gurnuli na minu, a netko je viknuo: ‘Lezi!’. Tada su zapucali, a ja sam legao u razor i čuo kako meci fijuču. I to nije trajalo dugo, mnogi su bili ranjeni i zapomagali su, a kažu da je neki njihov zapovjednik naišao i rekao da prekinu. Dovezli su kamion i naredili da utovarimo ranjene. Bilo je 14 ranjenih, bilo je i mrtvih, a ja i Krizmanić smo ponijeli Ivicu Mujića do kamiona. Tada sam stao na ‘paštetu’ i raznijela mi je stopalo. Natovarili su nas i odvezli u Šid, gdje su s nama vrlo loše postupali i vratili nas ponovno u Lovas, gdje nas je previo naš doktor Kačar, hvala čovjeku. Sutradan su nas vozili u Mitrovicu, gdje smo bili neko vrijeme, a dr. Vladimir Basarić je doista ljudski postupao s nama i hvala mu«, govori Maksa.

»Kad su nas pustili kući, mislio sam, Bogu hvala, sve je gotovo. Ali nije, kretao sam se uz pomoć štaka, baš bio kod šurjaka na svinjokolji, kada su nas ponovno pokupili u podrum kod općine. Svaki dan i noć su nas tukli, a nisu davali ni kruha ni vode. Na Badnju večer posebno su nas tukli i donijeli neke slane kobasice i pol litre vode na nas 13. Božić nam je osvanuo žalostan, svi smo bili premlaćeni. Mislio sam – kakav će mi tek imendan biti? Ali, stigla je nekakva naredba i sve su nas pustili, uz uvjet da napustimo selo. Odvezli su nas do Šida, vlak za Bijeljinu već je bio otišao, pa smo uzeli autobus do Tuzle i platili. Bogu hvala, za imendan sam već bio u Zagrebu«, kaže Stjepan i dodaje kako poznaje zločince, barem one domaće, s kojima je išao u školu.

I Lovro Gerstner se sjeća toga 18. listopada, kada zamalo nije »obrao grožđe«. »Cijelu noć nismo oka sklopili, stalno su nas tukli, a ujutro kažu: ‘Hajde na berbu grožđa’. Ta nitko valjda u to nije povjerovao, a neizvjesnost je samo pojačala strah. Kada su nas natjerali u minsko polje, mislio sam, ovo je kraj. Netko je od naših stradao na mini, oni su zapucali po nama, legao sam, ali sam osjetio da boli. Ranjen sam od metka, ne od mine. Nije bilo dugo i netko je vikao da prestanu, neki njihov zapovjednik. Nas ranjene su natovarili u kamion, odvezli nas u Šid, gdje su nas ponižavali i derali se na nas, a onda nas vratili u Lovas. Potom su nas odvezli u Mitrovicu, a kako je moja rana bila lakša, ubrzo su me vratili u Lovas i naredili da se selimo. Žena je pitala, može li i muž ići, a odgovorili su – ‘Može, više nam ne treba’«.

SUĐENJA: Zanimalo nas je i dokle se stiglo sa suđenjem za ratni zločin u predmetu »Lovas« na županijskom sudu u Vukovaru, a zatekli smo Nikolu Bešenskog, Srijemca iz Slankamena, koji je s obitelji prešao u Hrvatsku 1994. godine. Otac i majka su ostali u Briješću, kod Osijeka, a on je prešao u Zagreb, zaposlio sa u općinskom sudu u Vukovaru, s privremenim sjedištem u Zagrebu, a 20. studenoga 1998. prelazi u Županijski sud u Vukovaru. 

»Mogu vam reći nešto samo što se tiče predmeta Lovas i Mikluševci, koji su u tijeku. Nažalost, iako je u predmetu Lovas optuženo 18 osoba, jedna je u međuvremenu umrla, a samo je jedna osoba dostupna, Ilija Vorkapić, dok se 16-torici sudi u odsutnosti. Nedavno je uhićen i Milan Tepavac i u pritvoru je oko mjesec dana. Slično je i u predmetu Mikluševci, gdje je podignuta optužnica za 35 osoba, ali je 10 u međuvremenu preminulo, 7 osoba je nazočno, a još 18 je nedostup-no. Što se tiče konkretnoga pitanja glede uhićenja u Beogradu, ne mogu vam to komentirati, jer mi još uvijek nemamo službenu informaciju. Također, ne mogu komentirati ni navode tiska, da je među uhićenima i nekoliko osoba koje mi teretimo, jer mi ne znamo jesu li one uhićene temeljem naše međunarodne tjeralice, ili po posebnom postupku Državnog odvjetništva u Beogradu. Također, i vi znate da Ustav Srbije ne dopušta izručenje njihovih državljana, a mi ne znamo čak imaju li uhićene osobe imaju državljanstvo Republike Srbije ili ne. Tek kada sve to budemo imali u službenom obliku, mogu vam reći nešto više«.

U Županijskom sudu u Vukovaru doznali smo još i to da je u predmetu Tovarnik optuženo 18 osoba i za neke je suđenje za ratni zločin sprovedeno još 2002. godine. Sada je jedna osoba uhićena u Srbiji, o čemu je obaviješteno Ministarstvo pravosuđa RH pa i županijski sud u Vukovaru, kako bi dostavio potrebnu dokumentaciju, jer je određen ekstradicijski postupak, što znači da će ta osoba biti izručena. Što se tiče predmeta Berak i Sotin – u Beraku je podig-nuta optužnica protiv 35 osoba, ali je postupak izdvojen na četvero optuženih, koji su dostupni i vodi se samo u odnosu na njih. Slično je i u slučaju Sotin, gdje je optuženo 17 osoba, ali je postupak izdvojen samo za dvije osobe, koje su dostupne pravdi.

LOVAS DANAS: Danas je Općina Lovas poput Feniksa izrasla iz pepela, ljudi su se vratili svojim kućama, riješena je ukupna infrastruktura, struja, voda, cesta, kanalizacija, plin, instaliran komunalni pogon, dovedeno u red devastirano gospodarstvo, školstvo, zdravstvo, kultura, obnovljene obje crkve, i sv. Mihaela u Lovasu i Blažene Djevice Marije u Opatovcu, jednom riječju – lakše se diše. A bilo je gadno. U Lovasu je potpuno uništena 261 obiteljska kuća, dok su ostale oštećene u većem ili manjem obimu, a što nije oštećeno, to je pokradeno. U Opatovcu je stradalo 15 kuća, a pedesetak je oštećeno. Uz to su uništeni ili devastirani svi gospodarski objekti, njive zakorovljene, porušen Hrvatski dom, zapaljena katolička crkva sv. Mihaela i kapelica sv. Florijana na groblju, oštećena crkva BDM u Opatovcu, a zvona odnijeta u Srbiju. Ne zaboravilo se, ne ponovilo se.