Arhiv tekstova

Uz svog oca, glasovitog sportaša i atletskog radnika, Ljudevit Vujković Lamić (1939.) od malena se našao uz staze i bacališta, te nije bilo nikakvo iznenađenje kada se i sam odlučio ozbiljnije baviti pozivom sportskog suca. Profesionalno se baveći službeničkom djelatnošću, isprva u bankama a potom u Fidelinki, sve do umirovljenja 1998. godine, većinu je slobodnog vremena »trošio«, kako sam kaže, na suđenje atletskih natjecanja, gotovo iz čistog entuzijazma. Što je sve doživio u bogatoj sportskoj karijeri, koga je sve upoznao na stazi i izvan nje, ispričao je našim čitateljima.

4Koliko je Vaš otac »krivac« za Vašu »inficiranost« sportom?

Otac, Ljudevit Vujković Lamić – Moco, kao dječaka me je stalno vozio na biciklu, a kasnije me je vodio na sva natjecanja  i utak-mice, prvenstveno kod somborske kapije na igralište »Bačke«.  Sjećam se kao dijete još »Građanskog« pa »Slobode«, koja je likvidirana u proljeće 1949. godine. Poslije toga me je otac vodio sve češće na stadion »Spartaka«, jer su se tamo održavala atletska natjecanja, a bile je i prilično staza – šljaka. Tata je jedno vrijeme radio i kao atletski trener, pa smo skoro svaki dan bili na stadionu. S obzirom da sam bio pokraj oca, imao sam uvijek štopericu u ruci i dobio veoma rano poduku u mjerenju atletskih rezultata. Skoro na svakom boravku u prirodi na svježem zraku, »sudakao« sam i mjerio rezultate na treningu mnogim tadašnjim atletskim veličinama: Zurković, Čanadi, Varmuža, Mikuška, Šefčić, Serec, Ivanić, Tuđi,  Ivanković i dr.

4Jeste li se i sami okušali kao sportaš i koje ste sve sportove trenirali?

Vrlo  brzo sam i sam počeo trenirati, prvo atletiku – srednje pruge, ali pod utjecajem profesora Antuna Matkovića, a osobito Antuna Katančića, prešao sam u gimnastičku dvoranu u Partizanu II. u Harambašićevoj ulici. Kao 12-o godišnjak oprobao sam se i u tenisu pod vodstvom legendarnog trenera Čika i krenuo u školu tenisa skupa s Kovačem, braćom Balog i dr. Na moju žalost nisam bio dovoljno uporan kada bih svladao osnove nekog sporta, već bih se  opredjeljivao za neki drugi (stolni tenis, odbojka) tako da nemam nekih posebnih sportskih rezultata ili uspjeha kao natjecatelj.

4Kako je uopće došlo interesiranja za sudački poziv?

Suđenje me je dovoljno  interesiralo zbog pravičnosti, odnosno dijeljenja pravde na terenu. Nisam nikada u životu bio toliko »ostrašćen klubaštvom« da bih namještao rezultat ili dao prednost nekom »našem« natjecatelju. 

4Koje je prvo atletsko natjecanje kojemu ste aktivno bili nazočni i što Vam je ostalo u sjećanju iz tog svojevrsnog sudačkog debija?

Prvo moje veoma dojmljivo sjećanje na suđenje odnosi se na posjet tamnoputih atletičara Jamajke poslije Olimpijskih igara u Helsinkiju, koji je bio »pojam« 1952. godine poslije uspjeha nogometaša Jugoslavije. U Subotici su boravili Donald La Beach, trkač na 100 metara i  Herbert Mc Kenley, trkač na 100 i 400 m i štafeta. Mc Kenley je bio svestran natjecatelj i bio je nositelj srebrnih medalja 100, 200 metara i osvajač zlatne medalje u utrci 4 x 400, kada je Jamajka oborila svjetski rekord u ovoj utrci s vođom puta Herbertom Mcdonaldom. Tada sam po prvi puta u svom životu vidio tamnopute trkače i bio fasciniran njihovom brzinom.

Na ovom atletskom mitingu 2. rujna 1952. stadion je bio pun. Dolazak gledatelja je bio unaprijed organiziran, a sve radi što većeg spektakla. Ja sam bio određen za pomoćnika startera. U to vrijeme nije bilo u Subotici start-nog pištolja, pa se start  na većim natjecanjima davao pravim vojničkim pištoljem – TT-jcem. Djece iz škola je bilo mnogo. Naravno, ja sam se malo pravio važnim, jer sam bio na stazi a i nosio sam pravi pištolj, za starterom. Sjećam se, trebala je biti utrka na 100 metara za žene i čekalo se sigurno petnaestak minuta na start. Ja sam vjerojatno šepureći se i igrajući pištoljem iza leđa, otkočio pištolj, koji je u jednom trenutku opalio. Naravno, strahovito sam se uplašio. 

4Kada započinje Vaša ozbiljnija angažiranost na velikim atletskim natjecanjima?

Otac mi je bio organizator polaganja tečaja za suđenje. Mene nikada nitko sve do 1972. godine nije pitao o sudačkom ispitu. Tada sam imao pristojan staž od 20 godina suca u Subotici i okolnim mjestima, uvijek pokraj mog oca. Osobito od trenutka kada me je negdje krajem šezdesetih na cilju, jednostavno, gurnuo »u vatru« sa sudačkim legendama Subotice, koji su sudili na PEA 1962. godine u Beogradu. Jednostavno je rekao: »Lujo, ti si glavni sudac  na cilju i okrenuo se i otišao na neku drugu disciplinu«. 

Što sam mogao, prihvatio se i evo cijelih 40 godina sam vodio cilj, ali nerijetko sam sudio i na drugim disciplinama, kada nije bilo dovoljno sudaca – na skakanju, bacanju, maratonu, hodanju.

4Koje ste godine položili sudački ispit i kako je dalje teklo Vaše stručno usavršavanje sportskog djelitelja pravde? 

Sudački sam ispit položio tek 10. travnja 1972. godine. Unaprijeđen sam za republičkog suca 10. rujna. 1976. a za saveznog suca 24. ožujka 1979. godine. Zvanje internacionalnog ili međunarodnog suca dobio sam 29. ožujka 1983. godine, nakon položenog ispita u Zagrebu. 

Sudio sam po cijeloj Vojvodini, Hrvatskoj, Sloveniji, gradovima poput Ljubljane, Maribora, Beograda, Sarajeva, Osijeka i dr. U inozemstvu sam sudio u Segedinu i Budimpešti u Mađarskoj.

4Koje biste natjecanje izdvojili?

Natjecanja koja su mi se urezala u sjećanje su PEA u Beogradu, gdje sam upoznao Gergelja Kulcsara i Gjulu Zsivotskog, Brumela, pa Svjetsko prvenstvo u dvorani u Budimpešti  gdje sam imao čast upoznati se s legendarnim trkačem na 800 metara Albertom Huantorenom i gledati uživo kako Sotomayor ruši svjetski rekord u dvorani – 244 cm u skoku u vis. To se samo može doživjeti na licu mjesta. Na televiziji se možda vidi više, ali doživljaj je potpuniji prisustvom na stadionu.

4Aktivno ste, ako atletski sudac, sudjelovali na Mediteranskim igrama u Splitu. Što biste nam mogli ispričati u svezi jednog od najvećih sportskih natjecanja održanih na prostorima negdašnje zajedničke države?

Imao sam tu čast biti u skupini Subotičana koji su sudjelovali na Mediteranskim igrama u Splitu. Sudio sam trčanja, bacanje kladiva, bio sudac na maratonu na stazi, kao i na cilju u maratonu, i poslije povratka s kontrole okrepne stanice na 5 km. Kuriozitet na ovoj maratonskoj utrci je bio, da sam prvi signalizirao glavnom sucu na cilju Bati Aciću kada je utrčao prvi trkač u stadion na Poljudu i imao još 600 metara do cilja a štoperica je pokazivala 2 sata i 1 minutu. Najbolje vrijeme je tada iznosilo oko 2 sata i 6 minuta. Rekao sam kako će trkač imati najbolje vrijeme na svijetu, ako staza nije kraća. Bila je kraća i danas stoji plasman u maratonu  na Mediteranskim igrama u Splitu, ali nema vremena koje je postignuto. 

Za ovo natjecanje veže me još jedna lijepa uspomena na mog oca. S čika Mošom Jovanovićem iz Sente otišli smo na ASK-ovo igralište, gdje su trenirali bacači. Upoznao me čika Moša Jovanović s tadašnjom  prvakinjom Europe u bacanju kugle, Francuskinjom, našim bacačem kladiva Goićem i drugima. U vrelo predvečerje upoznao me još s jednim malim izuzetno vitalnim i okretnim kao čigra, niskim  ali širokim kao trokrilni ormar, čičicom od oko osamdeset godina, koji se predstavio kao Pedro Goić! Ja otpozdravio, Vujković. Meni nije značio u tom trenu ništa više nego otac našeg višestrukog prvaka u bacanju kladiva Goića.

U daljnjem razgovoru u jednom se trenutku okrene prema meni i upita me, jesam li  iz Subotice, odgovorio sam  mu potvrdno, na to me je upitao znam li nešto o Moci Vujkoviću, koji je bio član HAŠK-a 1927. godine.  Ja sam mu ispričao kratak životopis tada već pokojnog oca. Čika Moša se smiješio i mudro šutio. Pedro Goić, koji je bio prvak Južne Amerike, te peterostruki sudionik Balkanskih igara, stane, okrene se prema meni i upita: Odakle ja znam toliko podataka o Moci, s kojim je trenirao u HAŠK-u. Odgovorio sam: »Pa, to je moj otac«. Završili smo u hotelu Marjan, gdje se nalazio štab i press centar Mediteranskih igara.  Osiguranje je poslije minhenske tragedije bilo veoma veliko i strogo te  1979. godine u Splitu, na prvom većem natjecanju u ovim krajevima. Ja sam imao preko tog simpatičnog Pedre Goića slobodan prolaz u hotel Marjan bez ikakve kontrole. Pedro Goić je bio tada pojam u splitskoj atletici. Kasnije ni mene nisu uopće više kontrolirali, jer me je Pedro Goić uveo u te krugove.

4Trebali ste biti sudac i na Univerzijadi u Zagrebu 1987. godine, ali ipak niste...

Bio sam pozvan za suca i na Univerzijadu u Zagrebu. Dobio sam uniformu, bedž, karticu,  besplatan smještaj za sve vrijeme održavanja Univerzijade, svugdje prolaz, međutim bio sam pozvan kod rukovoditelja osiguranja koji mi je rekao kako ne mogu biti službeni sudac. Na pitanje zašto, odgovorio mi je da pitam u Subotici, jer su dobili takve upute. Nikada nisam nikog  ništa pitao... 

4Uz aktivnu sudačku karijeru, dugi niz godina bili ste aktivni i kao sportski djelatnik. Koju ste funkciju obnašali?

Obnašao sam dugi, dugi niz godina mjesto tajnika Zbora atletskih sudaca,  čak tamo od kraja šezdesetih godina do nedavno. U posljednje vrijeme baš nisam previše aktivan jer mi se neke stvari ne sviđaju, pa reagiram i dobivam uvrede. To mi nije uopće potrebno, pa sam se pomalo distancirao od rada u Subotici. Na moje zadovoljstvo, u Senti, Bečeju sam ostao cijenjen i dalje i često me pozivaju na natjecanja. 

4Na koncu, kako biste ocijenili položaj atletskih sudaca i njihovo vrednovanje danas?

Bio sam organizator nekoliko tečajeva za polaganje ispita za atletske suce koji danas nažalost nisu baš dobro organizirani. Problem je u tome da kod svih sportova imate svega nekoliko sudaca.  U atletici za jedno natjecanje recimo pokrajinske razine, kako bi se normalno provelo,  potrebno je najmanje tridesetak sudaca. U ostalim sportovima suci su plaćeni – imaju takse i troškove. U atletici ništa. Ovdje je entuzijazam ostao kao rijetka biljka i ja često govorim kako dijelim ljude na pametne i atletske radnike.

g