Arhiv tekstova

Profesorica Ana Papac tijekom svoje akademske i profesionalne karijere ogledala se i u teorijskom i praktičnom dijelu branše koju je izabrala za svoju životnu profesiju. Isprva je bila profesorica, potom je stjecajem životnih okolnosti napustila katedru i otišla raditi u »Subotičku toplanu«, da bi se poslije niza godina rada u praksi na koncu ponovno vratila za katedru. Jer, tko je jednom bio profesor, uvijek ostaje profesor. Za katedrom ili u praksi. 

 

HR: Mladi, a posebice studenti, često su u prilici na početku svakog razgovora izreći nekoliko riječi o sebi u obliku kraćeg predstavljanja i iznošenja stava o vlastitoj osobnosti. Kako biste Vi, u takvoj maniri, započeli priču o sebi?  

Rođena sam  i odrasla u lijepom, zelenom gradu Somboru. Kada? U prošlom vijeku (ha,ha,ha). O godinama bih najradije govorila u stilu velikog Galilea Galileja.

Naime, upitan koliko godina ima, on je odgovorio: »Osam ili deset, nisam siguran«, iako je prema  kalendarskom računanju trebao reći 50, 60… Galileo je tu svoju izjavu pojasnio  riječima: »Imam godine za koje mislim da su mi ostale do kraja života. One koje su prošle, na koje Vi vjerojatno mislite, nemam više… Je li tih osam godina koje imam malo, ovisi o kutu gledanja. Ali mogu biti važnije od svih proteklih«.

I bile su. Posljednjih osam godine Galileova života bile su njegove najplodnije godine. Iz tog razdoblja života je u svjetsku riznicu znanja 1638. godine dao i svoju najznačajniju knjigu »Zakoni mehanike«, opisavši u njoj temelje mehanike kakvu danas znamo i dalje izučavamo. E, tako i ja imam 20, 30 ili koliko već godina. U svakom slučaju živim ostatak svog života, kao i svatko od nas tko je napunio 40, a pogotovu 50 ili više godina. Koliko će one biti plodne? Ovisi isključivo o nama samima.

HR: Kakva ste bili studentica, a potom i asistentica na svom Ekonomskom fakultetu?

Bila sam dobra studentica i kao takva svake godine nagrađivana od strane Sveučilišta u Novom Sadu. Ovo napominjem ne zbog osobne hvale, već u namjeri motiviranja mladih  da učenju pristupe s puno više ozbiljnosti i elana. Nakon stjecanja diplome na Ekonomskom fakultetu postajem asistentica na predmetu računovodstvo. Udajem se i dobivam dva sina, i to sve do 26. godine života. Baš sam požurila!

Kakva sam asistentica bila, na to pitanje ne mogu dati odgovor; pogotovu u smislu uspješnosti pedagoškog rada. Svi mi; koji smo po svršetku fakulteta postali asistenti, bili smo stručne osobe bez poznavanja osnova pedagogije, metodike nastave i psihologije. I tako, kako se tko snašao. Uvijek sam se trudila korektno prenijeti nastavnu materiju koju sam obrađivala u nastavnom programu.

HR: U velikom životnom i profesionalnom zamahu bili ste na »dobrom putu« da već zarana obranite doktorsku disertaciju, ali sudbina se umiješala i zaustavila Vašu akademsku karijeru. 

Voljela sam posao asistenta i imala velike planove da postanem profesorica. Ali, uvijek to ali! Trebalo je završiti poslijediplomski studij i magistrirati. I uspjela sam, s dvoje male djece i uz sve obveze koje proizlaze iz poslovnog i obiteljskog života. S ove vremenske distance često se zapitam kako sam mogla sve to stići. Prijavila sam doktorsku disertaciju i počela sakupljati literaturu za njenu izradu. I na tome je i ostalo, jer je nastupio potpuni preokret u mom životu. Iznenadnom smrti svoga muža ostala sam udovica s dva sina, jednim u sedmom, a drugim u osmom razredu osnovne škole. Kako bih riješila egzistenciju obitelji, koja je sada isključivo o meni ovisila, odlazim s fakulteta u praksu. Smatrala sam da sam trebala biti asistentica na nekom drugom ekonomskom  teorijskom predmetu, ali upravo zahvaljujući znanju računovodstva uspjela sam vrlo brzo ovladati praktičnim znanjem iz ove oblasti. Magistratura nije bila prednost, već činjenica znam li raditi ili ne. Što je, u stvari, i logično.

Od tada je prošlo već 20 godina. Moje nade i snovi mijenjali su se usput.

HR: Gdje ste se zaposlili i kako je izgledao iznenadni prijelaz iz sfere »teorije u čisto praktičan rad?

U »Toplani« sam prvo  radila poslove glavnog knjigovođe, da bih od veljače 1993. godine postala financijski voditelj. Godina hiperinflacije, poslije nje godine ekonomskih sankcija i veoma teških uvjeta poslovanja cijelog našeg gospodarstva.

Plinofikaciju, koja je započela 1990. godine, trebalo je nastaviti u tako teškim uvjetima poslovanja. Suočeni s velikim problemima i izazovima, trebali smo donositi odluke o rješavanju problema vezanih za provedbu tako značajne kapitalne investicije. Do konca 2001. godine uz sve teškoće u poslovanju, nestašice goriva, nesnabdjevenosti domaćeg tržišta i nepostojanju uvoza, čestih blokada žiro računa, izgrađeno je 280 km uličnih plinovoda, što je za ovaj grad i njegove građane pravo bogatstvo, koje će se eksploatirati u idućih 100 godina. Ova je investicija nastavljena i traje i danas. No, umjesto da budemo nagrađeni, dio upravnog tima, kojemu sam i ja pripadala, doživio je 2002. godine velike neugodnosti i nerazumijevanje. Ni danas mi nije jasna suština i razlog svih tih događanja.

HR: Odlaskom iz prakse, kako sami kažete, ponovno ste se vratili u sferu teorije i profesorskog radnog mjesta. Gdje danas radite i što predajete svojim studentima? 

Danas ponovno radim posao koji volim. Radim kao predavačica na Višoj školi  za marketing, trgovinu i turizam  u Subotici. Škola pripada Sveučilištu Singidunum iz Beograda i od iduće školske godine škola prerasta u Poslovni fakultet.

HR: Svojevremno ste profesuru započeli na državnom fakultetu, dok danas predajete na privatnom. Kako biste usporedili ove akademske institucije i postoji li određena razlika u profesorskom angažmanu?

Mnogi me pitaju – je li teže raditi u državnoj ili privatnoj obrazovnoj ustanovi.

Osobno, mislim da nema suštinske razlike, iako  je odgovornije raditi na privatnom fakultetu. Studenti plaćaju ne malu školarinu i za svoj novac imaju pravo na kvalitetnu nastavu. Koncem svakog semestra ocjenjuje se rad profesora, što može rezultirati zamjenom profesora koji nije ispunio nastavno-pedagoške kriterije.

HR: Profesorska zadaća ogleda se i u stručnom i objektivnom ocjenjivanju iskazanog studentovog znanja. A kada biste trebali ocijeniti sebe kao profesoricu?

Mislite što zamjeram sebi kao nastavniku? Zamjeram na nedostatku »pozitivne« agresivnosti, osobito na ispitu. Studenti su veoma skloni prepisivanju, što me veoma rastužuje, jer time gubimo svi. Oni neće dobiti adekvatno znanje, a ja kao nastavnik ne opravdavam svoju ulogu u procesu obrazovanja. Mislim da kod studenata ne postoji jasno definiran cilj  koji žele studiranjem postići. Primarni cilj bi trebao biti završavanje fakulteta, ali prije svega cilj je stjecanje znanja koje bi trebalo poslužiti kao baza u njihovom uključivanju u poslovne tijekove. Kako promijeniti pristup učenju? Veoma težak i delikatan zadatak; koji je trebalo rješavati u ranijim fazama obrazovanja. Imam dojam da studente ne učimo kako bi trebali učiti, a očekujemo od njih rezultate. I tako smo svi skupa u začaranom krugu.

HR: Nastavimo li u tom smjeru, kako biste praktički postavili aktualni problem učenja i spoznaje njegove važnosti u životu?

Učenje bih, primjerice, usporedila s bavljenjem sportom. Vrhunski rezultati postižu se s mnogo truda, odricanja i discipline. I uz veoma sposobnog i strogog, ponekad čak i surovog, ali pravednog trenera. Je li ova usporedba adekvatna, ne znam, ali mislim da u određenim situacijama profesor zbilja treba nastupiti poput trenera.

Znamo da je znanje jedini kapital koji nam nitko ne može oduzeti. Zato i želim da to moji studenti što prije shvate i s mnogo više ozbiljnosti pristupe studiranju. Završavanjem studija studente tek čeka veoma važna zadaća na putu primjene stečenog znanja u praksi. Najbolji se rezultati postižu kada se kombiniraju znanje i iskustvo. U svijetu biznisa teorija bez prakse malo vrijedi. To i vidimo iz oglasa u tisku, kada poduzeća raspisuju natječaj za neko radno mjesto. Osim školske spreme traži se i iskustvo. Međutim, pitam se, gdje da mladi ljudi koji su tek diplomirali steknu traženo iskustvo. Treba im pružiti šansu, ali u biznisu nema mnogo milosti. Novoškolovani ljudi će ipak morati proći trnovit put dok ne budu dostigli onu razinu za koju su školovani. Proces učenja treba nastaviti i poslije diplomiranja. Tehnologija munjevitom brzinom napreduje, što zahtijeva stalno proširenje znanja i edukativni napredak.

HR: Što biste savjetovali budućim studentima kada dođe vrijeme odlučivanja za određenu stručnu granu budućeg akademskog zvanja?             

Treba, ipak, imati u vidu činjenicu da je opredjeljenje za individualno učenje stvar osobnog izbora. Teško se netko može prisiliti na edukaciju i  proširenje svoga znanja. I zato želim istaknuti kako u današnjem vremenu samo znanje pobjeđuje. U budućnosti pobjeđivat će samo široko znanje. (Pod znanjem podrazumijevam sposobnosti i vještine korištenja stečenog znanja).

HR: Uz naglasak na potrebu kontinuiranog učenja i obrazovanja tijekom cijelog životnog usavršavanja, ipak se nameće i jedan sve prisutniji problem današnjice. Nedostatak slobodnog vremena.

Slažem se u potpunosti i moram naglasiti kako učenje zahtijeva slobodno vrijeme. Vrijeme je inače veoma bitan resurs. Kao što dijete poslije prvog iskustva s vatrom zna da se s njom ne treba igrati, tako i mi trebamo znati da se  s vremenom ne treba igrati. Vrijeme ništa ne može zaustaviti i zato treba naučiti pravilno raspolagati i upravljati svojim vremenom. U protivnom vrijeme će nas »pojesti«. 

HR: Profesori na koncu svojih predavanja obično nekom osobnom porukom nastoje usmjeriti svoje đake prema praktičnoj primjeni svojih riječi. Čime biste Vi završili ovaj razgovor za naš tjednik? 

Ponosim se svojim sinovima, zahvaljujem Bogu na zdravlju, na snazi da podnesem život  i na znanju koje mi je pomoglo da radim i živim od svog rada. Nisam se obogatila, bar ne u materijalnom smislu. U duhovnom smislu sam milijunašica, barem tako mislim.               

 

g