Arhiv tekstova

Goran Matić (1981.) srednjoškolsko je obrazovanje za strojarskog tehničara stekao u Tehničkoj školi, koju je završio nakon stanke u trećem razredu zbog operacije kičme. Nakon drugog razreda srednje škole imao je diskurs kičme, priča kako je hodao kao kifla i jako ga je boljelo. Sve je to bila posljedica kratke nepažnje, Goran je nezgodno pao s krova pri jednoj igri s bratom i tada mu je jedna noga upala u krtičnjak, pa mu je kičma napukla. Vremenom se stanje kičme kompliciralo i poslije operacije ostale su male posljedice. 

»Samom operacijom oslobodili su mi priklještene pršljene samo s jedne strane kičme, pa kad se saginjem, teže mi je sagnuti se na lijevu stranu i ne bih smio nositi teške stvari i uvijati kičmu. Eto, što uradi jedna sekunda nepažnje. Rekli su mi liječnici, kad bih opet prikliještio pršljen, možda bih i završio u kolicima«, prisjeća se Goran Matić. Dani skakanja s krova su za njega gotovi. Nastavio je srednju i završio četvrti razred, a nakon toga nije radio u struci, jer kako ističe ne bi taj posao niti mogao raditi, a ako ga izričito upitate, reći će kako to niti ne želi raditi. 

POSAO: Goran je upoznao jednog čovjeka iz Mrčajevaca, mjesta rođenja pjevača Miroslava Ilića, koji mu je ponudio da prodaje kajmak i zlatiborski sir na tržnici i tako je sam počeo posao. Robu koju mu čovjek donosi tri do četiri puta tjedno, na tržnici prodaje već tri godine i, kako kaže, sve prolazi. 

»Prodajem zlatiborski sir i kajmak gotovo svim restoranima u gradu i okolici. Tjedno prodam i 150 do 200 kilograma sira, što uključuje prodaju na malo i veliko. Na početku je bilo konkurencije, i to robe sumnjivog podrijetla, pa sam morao redovito pozivati inspekciju kako bih zaštitio i svoje mušterije i renome tržnice. Nakon silnog praćenja kvalitete ostalih konkurenata, sada sam jedini i sve mi je registrirano, izdajem i račun. Ovaj posao zahtijeva posjedovanje sanitarne i veterinarske dozvole, kako bi se obavljalo sve po propisima. Trebale su dvije godine uhodavanja u posao, naime, bio je jedan čovjek koji je 35 godina prodavao taj sir, ali nije mogao osigurati hladnjake koji su zahtijevani prema propisima. Njegovim odustajanjem dobio sam nove mušterije, a inspektori me već poznaju i nikad nisam imao problema«, navodi Goran Matić. On sam radi i vodi posao, a kad je bolestan nađe nekoga da ga zamijeni. Kako ističe, ovaj posao poglavito rade momci, jer se ipak moraju podizati velike količine sira. U skorije vrijeme nema u planu mijenjati svoju djelatnost iako je teško raditi zimi kada je na hladnom i na propuhu.  Glede toga, svi prodavači čekaju da se tržnica dovrši, tj. da se zatvori dvorana. Goran ne može stajati dugo na jednom mjestu, niti sjediti, pa svakodnevno priča s umirovljenicima i nabavlja sve proizvode po najnižoj cijeni na tržnici. On također ističe, kako kad radiš na tržnici, tad ne možeš nešto ne znati. Informiran je i o politici, ali te teme izbjegava, jer su mušterije različite nacionalne pripadnosti i ne želi to miješati s poslom. Ponekad ga čak i prepoznaju djelatnici u javnim službama, pa uživa sitne povlastice. Njegovi najčešći kupci i stalne mušterije su poglavito ugostitelji i umirovljenici.

SALAŠ: U posljednje vrijeme ima više slobodnoga vremena, jer civilno odslužio vojni rok. Prošle je godine prijepodne radio na tržnici, a poslijepodne je služio vojni rok u »Kolevci«. Sad se može nakon posla odmoriti sat ili dva, nakon toga se vidi s curom ili pomaže roditeljima oko posla na salašu. 

»Imamo salaš na Hrvatskom Majuru, tamo sam ranije provodio cijelo ljeto tijekom školskog odmora. Jako volim salaš, pa taj osjećaj teško mogu opisati onome tko nije imao majku i djeda na salašu. Volim ga posjetiti i pomažem u gotovo svim salašarskim poslovima. Jedino mi je žao što je Hrvatski Majur prije imao preko stotinu salaša, željezničku postaju, dvije »mijane« i osnovu školu do četvrtoga razreda, a sada svega toga nema, ostalo je samo desetak salaša. Cesta je jako loša, pruga je razmontirana, kažu kako su je odnijeli u Beograd. Na Hrvatskom Majuru stoji samo obnovljeni križ, to je jedino ostalo«, komentira Goran Matić.  

KRIŽNI PUT: Sama ideja o organiziranju križnoga puta po selima došla je od Goranova prijatelja iz Hrvatske, što je i htio organizirati nakon operacije, kada je  želio nešto uraditi, ne samo za sebe već i za druge. Njegovi prijatelji – Krešimir Kujundžić, Denis Vidić i Mario Lulić te vlč. Forgić – stali uz njega i pomogli mu u organiziranju. Nada se da će to postati tradicija jer se svake godine okupljalo sve više ljudi. Za tu namjenu postoji i križ koji se nosi i tu se upisuju godine održavanja. »Volio bih da križni put po selima ostane križni put mladih, neka ostane na mladima da ga organiziraju, ne na svećenicima. Neka svećenici daju blagoslov, sudjeluju u putu i pomažu oko osiguranja smještaja, te ostalih potreba tijekom puta.  

Njegovi planovi ovise o tome kako će se situacija odvijati, poslovno, je sada na prekretnici – treba li razraditi ovaj posao ili naći neki bolji. Kada to odluči, ostalo će ići već nekim tijekom. Ono što je sigurno, to je da će Goran i nadalje sakupljati filmove, što mu je hobi, a sada već ima oko tisuću i četiri stotine filmova, od kojih polovicu još nije stigao pogledati.

g