Arhiv tekstova

Crkveni god, ili pučki kirbaj, uobičajeno je posvećen nebeskom zaštitniku mjesta, grada ili sela, a Gibarčani su za svojega nebeskog zaštitnika izabrali svetog Ivana Nepomuka (lat. Joannes Nepomucenis), i to još sredinom 18. stoljeća, kada je u Gibarcu ponovno uspostavljena župa. Naime, prva je župa u Gibarcu zabilježena, prema vlč. Antunu Jarmu, davne 1302. godine, no u to vrijeme kroničari i ne bilježe što je bilo sa župom i župljanima, osim da je Gibarac od 1526. do 1691. bio pod turskom vlašću, i negdje polovicom 18 stoljeća ponovno se spominje filijalna župa koja je u sastavu Malavašice a oko godine 1747. odvaja se i pripaja župi Kukujevci. Mada Stjepan Pavičić, bilježi da se godine 1678. u svoja mjesta vračaju žitelji Bapske, Novaka i Gibarca i da se u tim selima govori ikavica. 

U kanonskim vizitacijama iz toga doba zabilježeno je da Gibarac ima crkvu drvetom građenu, iznutra omazanu blatom a da je oltar posvećen sv. Ivanu Nepomuku. Godine 1894. Gibarac je dobio i prvu javnu upravu na čelu koje je bio načelnik, a katastarska općina od toga doba nosi naziv Katastarka općina sveti Ivan Nepomuk-Gibarac.

NA CARSKOME DRUMU: I današnja obiteljska prezimena datiraju iz toga doba, kako bilježi vlč. Emerik Gašić iz Komletinaca, župnik morovićki, jer već tada su u Gibarcu zabilježeni Šijakovići, Beladovići, Čobanovići, Žebići, Marošičevići, Čolići, Tomići, Martinovići, Vidakovići, Barišići, Hajdukovići, Salanski i drugi, a centar sela bio je na Krstini, jer tu je prolazio i carski drum Mursa (Osijek) – Sirmium (Mitrovica), pa se pretpostavlja da je i crkva drvetom građena bila u centru sela, tu negdje na Lekinom guvnu. Kako je u to doba, a i dan-danas, na tome potezu visoka razina podzemnih voda, pa je znalo biti vode u podrumima, selo se razvija sjevernije, prema obroncima Fruške Gore, pa je i centar pomaknut nekih 800 do 1000 metara sjevernije, a onda se opet u centru grade škola i crkva. Prva pučka škola otvorena je u Gibarcu još 1770. godine, a zgrada današnje osnovne škole u Gibarcu podignuta je 1857. godine, dok je gradnja sadašnje crkve počela 1801. godine i trajala je do 1810., kada je sagrađen toranj a crkva je završena i blagoslovljena 31. listopada 1811. godine, bilježi dr. Rudolf Horvat.

Na početku XX stoljeća, godine 1900. Gibarac ima 166 kuća u kojima živi 913 žitelja, od čega 837 katolika, 45 pravoslavnih, 23 grkokatolika, 7 kalvina i 1 luteran, a po materinskom jeziku bijaše tada 780 Hrvata, 62 Nijemaca, 33 Mađara, 39 Srba, 20 Rusina, 2 Slovaka i 1 Čeh. Čitati i pisati znalo je 179 muških i 117 ženskih žitelja. 

100 GODINA POSLIJE: Gotovo stotinu godina poslije, 1991. godine, statistički podaci su gotovo identični. Žitelja je 989, ali je kućanstava više, 296, jer se obitelji raslojavaju, ali Hrvata je najviše, gotovo 95 posto a ostalih 5 posto je Nijemaca, Srba, Rusina, Slovaka i Roma. Nažalost, to su i posljednji statistički podaci koje će spominjati Gibarčani, oni izvorni, pravi. S početkom agresije na Republiku Hrvatsku diljem Srijema vrši se neviđeni pritisak na hrvatsko pučanstvo, posebice u mjestima gdje su oni i većinsko pučanstvo, i ljudi bježe pred prijetnjama i terorom. Najprije u Slankamenu, pa u Hrtkovcima, Beški, Nikincima, Golubincima, Kukujevcima, Gibarcu i da ne nabrajam. Teror se nastavlja pa i pojačava 1992. pa i 1993. godine i iseljavanja su sve učestalija, da bi se naizgled primirilo 1994. i prvom polovicom 1995., a onda nakon Oluje, nastoje očistiti temeljito, a Kukujevci i Gibarac su očišćeni posve. Noć uoči blagdana sv. Lovre-mučenika, nitko od Gibarčana nije spavao u svojoj kući, no sutradan, nakon intervencije policije, četrdesetak se obitelji vraća svojim devastiranim kućama, od čega 28 katoličkih obitelji, jer za sljedeći je blagdan Sveta tri Kralja, vlč. Berislav Petrović u Gibarcu blagoslovio 28 katoličkih domova. Danas su te brojke još manje.

I DANAS: Od 300 Gibaračkih obitelji više od 260 raseljeno je diljem Hrvatske i diljem svijeta i danas nas ima od Austrije do Australije, a u Hrvatskoj, Gibarčani su raseljeni u 66 gradova i sela od Darde do Splita i od Vukovara do Poreča. U Gibarcu se okupimo tek za Svisvete i Dušni dan, ili kako smo to u Gibarcu govorili, za Mrtve dane, zapalimo svijeće, položimo svježe cvijeće i izmolimo Očenaš za naše najmilije. Baš jesenas, vlč. Krešimir Bulat, tim je povodom prikazao svečanu euharistiju, a gibaračka je crkva sv. Ivana Nepomuka bila popunjena kao nekada, kad smo još svi bili u Gibarcu.  

Osnovali su protjerani Gibarčani svoju zavičajnu udrugu sa sjedištem u Osijeku, jer u Osijeku i okolici najviše je gibaračkih obitelji, što je samo znak da ne može Šokac bez Šokadije. Okupimo se s vremena na vrijeme, da čuvamo uspomenu na Gibarac, da njegujemo lijepu šokačku tradiciju i prelijepe narodne običaje, da djeci sačuvamo uspomenu na Gibarac, da ga ne zaborave.

U POGANOVCIMA: U Poga-novcima, selu u podgoračkoj Općini, utočište je našlo 46 gibaračkih obitelji. Prije 15 godine, 1992. tamo su došle prve obitelji, Marice Tomić i Adama Mađarca, a već u rano proljeće sljedeće godine dolaze Antini i Perokovi, Orozovi, Anđakovi i Andriškovi, Jolovi, Milašćevi, Manojlini i Mišćini, a onda nakon protjerivanja 1995. godine dolaze i ostale obitelji, Šećerovi, Dujkovi, Rezini, Đurićevi i tko bi nabrojao svih 46 obitelji. 

Malo selo, tek stotinjak kuća, od čega 9 hrvatskih-katoličkih i nešto srpskih-starosjedilačkih, bez infrastrukture, bez telefona i javne rasvjete, bilo je noćna mora za urbane Gibarčane, koji su nadomak Šida živjeli od povrćarstva i voćarstva. Zemlja loša, ratno stanje, tržište nesređeno, posla nema, pa se ti snađi. No vrijedni su se Gibarčani snašli, danas imaju svu potrebitu infrastrukturu, ali selo stari a mladi odlaze. Puno je danas praznih gibaračkih kuća, Orozova, Lajtoševa, Mađarčeva, Miletova, Dujkova, Barišćeva, Šećerova i da ne nabrajam, ali utjeha im je, dvije obitelji Gibarčana iz Kapelne su preselile u Poganovce.

Tradicionalno okrenuti svojoj katoličkoj vjeri, Gibarčani su u početku imali problem jer u selu nije bilo katoličke crkve, pa su se na molitvu okupljali u Domu kulture. No već iste jeseni, 1995. godine, Biskupija je uslišila njihovu zamolbu i biskup, msgr. Ćiril Kos je blagoslovio temelje nove crkve u centru Poganovaca, a gradnja je trajala sve do 2000. godine. Pomogli su svi žitelji Poganovaca, okolnih mjesta, Zavičajna udruga, gradovi Našice i Osijek a najviše županija Osječko-baranjska, pa i Gibarčani u bijelom svijetu, tako i dr. Đuro Josić, čiji je otac podrijetlom Gibarčan. U jesen 2000. crkvu je blagoslovio msgr. Marin Srakić, biskup Đakovačke i srijemske biskupije, a kum je tom prigodom bio naš Srijemac, predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić a među gostima su bili brojni saborski zastupnici i naravno Gibarčani sa svih strana.

O kirbaju sam počeo, pa da tako i završim. I ove su godine Gibarčani pohrlili u Poganovce baš u srijedu, 16. svibnja, nadnevak našeg nebeskog zaštitnika, no radni je dan pa crkva nije bila popunjena kao kada je nedjelja, šteta, jer župnik vlč. Đuro Blumenštein je prikazao prelijepu euharistiju a propovijed je bila za pamćenje. »Nikada i nisam čula toliko lijepoga o sv. Ivanu Nepomuku«, kaže Spomenka Barišić, koja svira i pjeva u crkvi. 

TAJNA KRALJIČINE ISPOV-JEDI: »Ivan Nepomuk rođen je u Češkoj 1350. godine, kao županov sin, studirao je pravo i stekao doktorat, ali božji ga glas poziva u svećenike.  Klerik praške nadbiskupije postaje 1370. godine i javni bilježnik, a onda odlazi u Padovu gdje je usavršio teologiju i 1380. stupa u svećenike, a već godine 1389. je generalni vikar praške nadbiskupije.  Kada je češki kralj Vaclav došao u sukob s nadbiskupom Jenštejnom i ovaj bježi iz Praga, na njegovo mjesto dolazi Ivan Nepomuk, ali i on vrlo brzo dolazi u sukob s kraljem. Legenda kaže da Ivan nije htio odati tajnu kraljičine ispovjedi, i kralj je naložio da ga zatoče i muče, a jedne je noći s Karlovog mosta bačen u Vltavu. Vjernici su pronašli tijelo i sahranili ga u katedrali sv. Vida u Pragu, a mučeništvo ovoga sveca ubrzo je prešlo u legendu diljem Češke, a tijekom 17. stoljeća raširilo se diljem austrougarskih pokrajina, pa i u Hrvatskoj. I službeno je priznat za mučenika 1729. godine, a atributi su mu ispovjednička roketa, aureola s 5 zvjezdica oko glave i prst na ustima, kao znak šutnje«. Dio je propovjedi vlč. Blumenšteina.

Umro je jer je šutio. I Gibarčane zamalo nije zapala sudbina sveca zaštitnika, samo zato što su šutjeli. Stradali su pred naletom agresije samo zato što su Hrvati, i da nisu odlučili seliti, zasigurno bi prošli poput svog nebeskog zaštitnika. Danas su raseljeni diljem Hrvatske i diljem svijeta, ali s jednakim žarom štuju svoga sveca, sv. Ivana Nepomuka i sjećanje na Gibarac, za njih najljepše selo na svijetu.