Arhiv tekstova

Da li manjinske redakcije mogu imati puni informativni kapacitet? Radi se o pitanju koje decenijski nije rješavano i lako se skliznulo u folklornu varijantu. Puno toga ostalo je i danas. Pojam ranijeg bratstva i jedinstva bilo je kozaračko kolo! Znamo kako je tragično okončano. Slušali smo o Bori i Ramizu, a završili Kumanovskim mirom. Lakirovka je naoko krasna, ali je u biti dodvoravanje vlastitoj propasti. Otvaranje realnih pa makar i neugodnih tema dio su informativne djelatnosti manjinskih glasila. 

Odgovorno novinarstvo su argumenti i dokumenti. Ako ih nema, poturaju se neistine. Ponekad i ordinarne gluposti. Jedna od takvih iznesena je u Subotičkim novinama  4. svibnja pod naslovom »Beznačajnost kao normalna pojava«. Autor teksta bavio se Hrvatima s aspekta zdravih i bolesnih ili normalnih i nenormalnih. Ta matrica o biološki više ili manje vrijednim pojedincima konačno je povijesno pokopana 1945. godine. Kako se zvala – znaju svi, ili bi bar trebali znati. Cijena neukosti uvijek je bila ravna zlonamjernosti.

Komentar u »TV Tjedniku« i »Prizmi« nije bio folklorna priča. Upitnim se označilo djelovanje pojedinih ljudi iz naših manjinskih institucija. Priloženi su dokumentarni snimci kao potvrda, a odgovoreno je mangupskom metodom. Direktor »Hrvatske riječi« niječe kako je tiraža Ruskog slova 20 puta veća od našeg tiskanog tjednika. U komentaru se govorilo o prodaji na kioscima, a ne tiraži. To su dvije posve različite stvari. Zna li, ili se zbunio ili misli da to profesionalni novinar neće uočiti? Što god da je morat će objasniti javnosti ili sudu kojim prijeti. 

Sudu javnosti trebat će pojasniti ratni reporterski rad u pokazanim Subotičkim novinama. Na jednom je naslov – »Na frontu nema mudrovanja«, poslije povratka s bojišnice. Morat će pojasniti i kako je to radio na razvitku institucija kada je idealnu suradnju sa YU ECO televizijom okončao jednostranim odustajanjem od daljeg emitiranja TV Tjednika? Što je bilo s natječajem Ministarstva kulture Republike Srbije kojim su trebala stići sredstva za funkcioniranje tog TV programa? Prošle godine na taj način stiglo je 400.000 dinara, a ove? Zašto je prodaja našeg tiskanog tjednika na razini promila hrvatske populacije u Vojvodini i Srbiji? Zar se tako radi na razvoju manjinskih institucija!?

I novinar Večernjih novosti M. Mitrić bio je pogodan pojedincima iz hrvatskih institucija obratiti mu se za pomoć. Nije bitno kako se devedesetih godina odnosio prema nama!? Ni sada nije pročitao Zakon o javnom informiranju koji u članku 3. kaže: Novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni su prije objavljivanja informacije koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili osobi, s pažnjom primjerenom okolnostima, provjeriti njeno porijeklo, istinitost i potpunost. Gotovo identičnu obvezu nalaže i Kodeks novinara Srbije. U Večernjim novostima od 21. travnja pisao je, između ostalog, kako je Vojislav Sekelj predstavljen javnosti u TV Tjedniku ispod svake civilizacijske razine! Sedam dana ranije sam Sekelj je u istoj emisiji, kao i u »Hrvatskoj riječi« napisao kako je to bio autorizirani intervju! Zar se takvo novinarstvo zove objektivnim? O naslovu da i ne pričam.

I na kraju, kakve to kolege ima M. Mitrić u mom Vrbasu kada su ga navukli na tanak led? Većina tamo zna kako sam s 22 godine diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu i radio kao novinar i urednik. Isto tako se zna kako sam još 1991. godine, 26. studenoga vratio artiljerijsku jedinicu odbivši da pređemo na hrvatski teritorij. Kao komandir te jedinice snosio sam posljedice. Nakon pola godine nisam više bio na radnom mjestu novinara. Od tada sam izdržavao svoju obitelj i kao stolar. To je bio moj principijelni stav, a ne pristajanje na formulaciju KAKO NA FRONTU NEMA MUDROVANJA.