Arhiv tekstova

Sljedećeg tjedna, Zagreb će biti domaćin Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu i sva pozornost globalnih medija bit će usmjerena na glavni grad Hrvatske. No, »pingić« je uvijek bio atraktivan sport, osobito na našim prostorima, ali je trebalo proći puno vremena za njegovu medijsku afirmiranost. A šampiona i velikih majstora uvijek je bilo. Jedan od njih je i Josip Gabrić (1930.), proslavljeni subotički stolnotenisački as i član reprezentacije Jugoslavije koja je daleke 1951. godine osvojila prvo odličje u ovom lijepom, dinamičnom sportu. U susret predstojećem SP-u, u kraćem razgovoru evocirali smo uspomene na nekadašnja, »romantična« vremena.

4Kako ste se uopće našli za stolnotenisačkim stolom i započeli bavljenje ovim dinamičnim sportom?

Bilo je to 1945. godine u domu našeg subotičkog kvarta Kera, gdje je postojao stolnoteniski stol i oko kojeg su se počeli okupljati prvi zaljubljenici u ovaj sport. Skupa s Josom Bajićem, Matom Ivkovićem i ostalima uključio sam se u igru, te redovito počeo dolaziti na ping pong partije. Već sljedeće godine upriličeno je kvartovsko prvenstvo Subotice, na kojemu se naš 3. kvart susreo s 5. kvartom za koji su nastupala velika braća Harangozo. Poslije tog susreta, te duela u finalu turnira u Bačkoj Topoli (gdje sam igrao protiv Jelisavete Pauk i pobijedio) uočen je moj talent i pozvan sam u redove stolnotenisačkog kluba »Spartak«.

4Tko vam je bio prvi trener u klubu i kako se dalje razvijala Vaša igračka karijera?

Upravo spomenuta gospođa Pauk mi je bila prvi stolnotenisački »stručnjak« i pomoć u svladavanju tajni tehnike igre, ali nakon klupskog kućnog prvenstva 1947. godine, kada sam igrao ponovno protiv Harangozoa, on me je pozvao da skupa treniramo i od tog trenutka započinje moje ozbiljnije bavljenje stolnim tenisom.

4Za koje ste sve klubove nastupali tijekom aktivne igračke karijere?

Od 1946. do 1951. igrao sam za Spartak, potom sam tijekom studija prava u Beogradu igrao za Partizan (1952.-56.) i potom po povratku u Suboticu još jednu godinu za Spartak.

4Koji su Vaši najveći igrački uspjesi tijekom relativno kratke karijere, s obzirom da ste »ostavili« reket već u 27. godini života?

Jamačno najveći rezultat karijere je brončana medalja na Svjetskom prvenstvu 1951. godine u Beču, kada smo upravo mojom pobjedom u posljednjem, odlučujućem devetom susretu (pri stanju 4:4) slavili veliku pobjedu protiv favorizirane Velike Britanije i uspjeli osvojiti prvo odličje za Jugoslaviju. Bila je to generacija Harangozoa, Vogrineca, Dolinara... Od ostalih rezultata izdvojio bih 13 turnirskih naslova na brojnim državnim natjecanjima, te 3 osvojena međunarodna prvenstva Rumunjske, Belgije i Bugarske. U zbilja jakoj konkurenciji svjetski jakih igrača uvijek sam bio ili treći ili četvrti, dok sam u trenutku oproštaja s aktivnim igranjem bio među 20 igrača na svijetu.

4Uz uspješnu igračku karijeru, niste zapostavili niti akademsku naobrazbu i poslije oproštaja od aktivnog bavljenja stolnim tenisom, nastavili ste drugu, pravničku karijeru. Gdje ste sve radili tijekom proteklih radnih godina do umirovljenja?

Nažalost, u onim našim vremenima sve je bio čisti amaterizam i od sporta se nije moglo živjeti, pa sam po završetku studija prava isprva radio u subotičkom »Pioniru«, potom bio sudac Općinskog suda u Subotici, a od 1976. do 1986. godine bavio sam se odvjetništvom. Mi smo stolni tenis igrali isključivo iz ljubavi, no sretan sam jer sam s »pingićem« proputovao diljem svijeta.

4Uskoro počinje Svjetsko prvenstvo u Zagrebu. Kako danas gledate na sport kojemu ste posvetili veći dio svoje mladosti?

Iskreno, ne pratim više toliko stolni tenis, jer sam se zbog svog sina Zorana preorijentirao na tenis (Zoran je bio svojevremeno juniorski viceprvak Jugoslavije u tenisu), no povremeno ipak pogledam neki meč na televiziji. Tako ću sigurno pogledati i neki meč sa SP-a u Zagrebu.                                   g