Arhiv tekstova

Ovih dana je u našim crkvama prva pričest. Svakako u dječjoj dobi i u vjerskom odgoju jedan od značajnih događaja. Dok sam se i sam pripremao u svojoj zajednici, razmišljao sam o svemu onome što se oko nas događa. Prva konstatacija je da je broj djece znatno manji. Ne zato što je manje vjernika ili da opada zanimanje za vjeru, nego je jednostavno biološki manje djece. Svakako je ovo pitanje koje je za sada bez odgovora, ali ako se analizira predviđa budućnost, onda će nas za pedeset godina na ovim prostorima jedva biti. Drugi  fenomen koji me je osobito zaokupio jest način na koji se slavi ovaj događaj i to ne u Crkvi nego izvan nje. U obitelji i u društvu. Znam da tradicija ima svoju vrednotu. Ona čak i obvezuje, ali je veliko pitanje što je onda ako ostane samo tradicija, a izblijedi sadržaj? 

Vanjskim pripravama i vanjskim proslavama – često u restoranima – uz mnoštvo cvijeća i darova, samo je »okvir« ovog događaja obogaćen, ali sadržaj je time skoro uništen. Hoće li djetetu ostati u sjećanju susret s Isusom, što je bitno, ili će mu ostati »darovi« i »ručkovi«? Odavno znamo da se vjersko može ugušiti svjetovnim. To je stara taktika »gušenja« vjerskoga. Zašto? Vjersko se događa u savjesti i duši, a izvanjsko u tijelu i društvu. Jasno, teže je uroniti u dubinu otajstva i događaja duše, a lakše je organizirati manifestaciju. Prva pričest nije manifestacija nego je vjerski događaj. Nije vanjština, nego nutarnji susret. Ovom zgodom mi je na um došao jedan događaj o komu sam nedavno čitao, a dogodio se u Njemačkoj.  

MODERNI TARZICIJE: Albert je bio siromašni dječak, sin poznatoga provalnika i robijaša. Majka mu je umrla od žalosti i prevelikih briga. Na dan prve pričesti Albert je bio posve sam. On je za taj radosni dan živio danima... Kad je završila prvopričesnička svečanost, svi su se razišli, samo je Albert ostao sam u zadnjoj klupi klečeći i tiho plačući. »Majko moja, zašto si tako rano otišla u nebo i ostavila mene samoga! Ali, dragi Isuse, ti mi sada moraš biti i otac i majka. Ostani uvijek sa mnom! Ti si vrlo volio bijedne i siromašne, ne zaboravi ni svoga siromašnoga Alberta. Ja te tako volim – i ja ti obećavam kao Tarzicije: Neću te nikad izdati! Nikada više te ne dam! Ni za kakvo blago na svijetu!« Potom je ustao i pošao kući. Kada je došao kući, otac ga je dočekao psovkama i udarcima: »Gdje si bio tako dugo? Što imaš toliko raditi u crkvi...?« Onda je bezbožno hulio na Isusa... Mali Albert, grozeći se, zamoli oca usrdno: »Oče, samo danas ne govori tako, danas, kada je Isus došao u moje srce, danas, na najljepši dan moga života!« Otac mu uzvrati: »Ali baš danas ti moraš pokazati što možeš i znaš. Ti si se danas ojačao hranom jakih. Večeras idemo napraviti jedan dobar posao!« Potom otkrije svom preplašenom sinu da će on i njegove kolege u noći oko 11 sati provaliti u vilu bogatoga trgovca u Rue du Bac, a on 

– Albert – trebao bi čuvati stražu i dati određeni znak, ako bi primijetio policiju. Albert odvažno i hrabro stade pred oca i reče: »Oče, to ja neću učiniti, nizašto i nipošto. A pogotovu ne danas! Ja još nosim Isusa u svom srcu!« Otac odgurne od sebe dječaka i počne bješnjeti protiv svećenika i Crkve. Još doda: »To ćeš uraditi, ili ćeš zapamtiti svoga oca!« Bez straha, odvažno kao i prvi put, Albert odgovori: »Nipošto oče, to je teški grijeh što ti želiš učiniti! Nipošto i nikako! Ja s Isusom ne mogu biti provalnik!« Očevoj ljutnji nije bilo kraja. Počeo je udarati sina dok se siromah nije srušio. Iz nosa i usta tekla mu je krv. Velika buka uznemirila je susjede, pa su došli vidjeti što se to događa u kući. Kad su otvorili vrata, imali su što vidjeti. Mali Albert na podu sav u krvi. Pozvali su liječnika i svećenika. Albertu nije više bilo spasa. Uspio je reći svome kateheti-svećeniku: »Oče, ja nisam izdao Isusa...!« Tako je mučenički završio svoj život moderni Tarzicije. Kažu da njegov grob nije nikada bez cvijeća. Odrasli, a pose­bice djeca neprestano dolaze i mole se malome mučeniku. Crkva je pokrenula postupak za proglašenje blaženim malog mučenika. 

MALI RANJENICI: Što ovaj bolni događaj ima veze s nama i danima prve pričesti u ovim krajevima? Nažalost ima. Mnoge su obitelji rastavljene. Roditelji ne mogu rastavljeno podijeliti i dijete. Ono ide u život kao mali ranjenik. Potencijalno je već izložen teškim stresovima jer se odgaja bez oca i majke. Podijeljeni otac i majka nažalost često ne mogu biti više ni otac ni majka, jer žive »svoja prava«, zaboravljajući da kao roditelji nemaju »druga prava« nego biti ono na što ih je Bog pozvao: osoba koja živi za drugoga – za svoju obitelj. Jasno, nisu posljedice ovako drastične kao kod malog Alberta. Koliko je malih Alberta i u našoj okolici pozvano slijediti sablažnjiv život i loš primjer? Koliki bi trebali svjedočiti Isusovu dobrotu svojim roditeljima? Koliko se djece ovih dana trebalo osloboditi »nametljive torture« roditelja, da može ostati vjerno Isusu? Kuda ide ovo naše društvo? No, za kraj ipak velika nada da je prva pričest događaj koji je sposoban unijeti i u mračne vode mnogih obitelji nove snage, novog svjetla i nove milosti. Da nije tako, kršćanstvo ne bi bila NADA. Neka živi ta nada!

g