Arhiv tekstova

Čovjek je ograničeno biće. To iskustvo svatko od nas duboko nosi. Čovjek je i grešno biće. I to iskustvo svatko od nas ima. U ovom razmišljanju ćemo zajednički razmatrati o prvom Isusovom susretu s učenicima, kako nam to opisuje sveti Ivan evanđelista. Naime, kada je Isus razapet, bilo je predvečerje Pashe – subote – dana počinka i najvećega blagdana Židova. 

Znamo da je Zakon bio takav da je čak i broj koraka izmjeren, a kamoli drugi rad. Tako je Isus sahranjen na brzinu, jedva se nešto od uobičajenih obreda pokopa moglo završiti. Smješten je u najbliži grob do Kalvarije da bi se i narod, a onda i oni najvjerniji mogli povući na subotnji počinak. Stoga niti su smjeli, a niti su mogli učenici bilo gdje otići, pa i pobjeći, nego su se zatvorili u dvoranu posljednje večere. Zabravili su vrata i u svojoj tuzi tiho patili. 

PAD S VISINE: Vjerojatno je to najteža učenička subota, a to je subota koja se vani na ulicama Jeruzalema slavila kao veliki dan Pashe, kao Pashalna subota, dok su oni ušli razočarani što je Isus ubijen i sahranjen. Zatvoreni u strahu iza vrata,  ne znajući čak ni što osjećaju, a kamoli što misle. Moramo pokušati doživjeti njihov strah i njihovo razočaranje. Taj Isus Nazarećanin, koji je bio tako snažan na riječi, i još više na djelu, završio je najnedostojnije, kao osuđenik, kao zločinac, razapet, ponižen, i satrven. Niti je njihovo srce, niti pamet mogla shvatiti, kakva je ta apsurdna Božja logika. Vjerujem da nisu u Boga posumnjali, a ne  bi se čudio ni da jesu. 

Apsurdno je, neshvatljivo i nemoguće da Božji poslanik, pa  bio i sam prorok prolazi tako sramno i tako jadno, kako je to završio njihov Učitelj. Ne tako dugo nakon značajnoga »Hosana«, i nakon značajnoga ulaska uz poklike nekoliko desetina tisuća ljudi, doživjeli su najveći poraz. Tu se obistinilo da je pad s visine bio najgori pad, jer je razmak od Cvjetnice do Velikog petka bio preuzak a da bi se oni mogli u srcu sjetiti Isusovih riječi: »…da Sin Čovječji mora podnijeti muku, biti osuđen, biti ubijen, ali da će treći dan uskrsnuti…«. Oni su to nekada čuli, ali sada im to nije palo na pamet. 

Svanula je nedjelja. Dan koji oslobađa od subotnjeg počinka. Mogu izići, mogu poći van, mogu pobjeći. Pa imamo već razmatrani odlomak evanđelja, kako su dva učenika napustila Jeruzalem i vraćala se kući u svoje selo u Emaus. Dakle, počeo je razlaz apostola, poraženih, poniženih, osramoćenih i kako su mislili, napuštenih. No, jedanaestorica, možda ne baš svi, ali većina je zajedno tog istoga dana. Nakon što su se čule kontradiktorne stvari, naime, neke žene su bile na grobu, a grob je bio prazan. Marija Magdalena tvrdi da ga je vidjela, ali oni su tužni i puni nevjerice. U tom času, kada je pala prva večer, pojavi se Isus i to kroz zatvorena vrata, staje u sredinu i pozdravi ih: »Mir vama«. Oni su zaprepašteni, ne vjeruju očima, ne vjeruju ušima, ne vjeruju ono što gledaju i slušaju da li je stvarnost. Mislili su da je utvara. Imamo jedan kasniji izvještaj gdje Isus traži hranu, da im dokaže da je pravo tijelo, a ne utvara ili duh. 

OGROMAN DAR: Ovaj prvi susret je ogroman dar Isusov – spasenjski dar. Naime, Isus ih pozdravlja ne »mir s vama«, nego »mir vama«. To je božanski pozdrav, kojim može samo Bog pozdraviti, jer ono što govori i daje. Mir vam svoj dajem, mir vama. U tom času se rijeke milosti i svjetla spuštaju na duše apostola i oni stvarno osjećaju kako ih ta riječ učiteljeva, najedanput smiruje, jer im je darovan mir. Kako god bila istina, da li je stvarnost to što gledaju, to što čuju, ali ono što osjećaju je stvarnost. U njima nestaje tjeskobe, u njima nestaje straha, u njima se pojavljuje radost, u njih se nastanjuje mir, mir koji je darovan. Čuje se svečana izjava: »kao što je mene poslao Otac, ja šaljem vas«, i ponovno kaže: »Primite Duha Svetoga... kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im…« To je najveći  dar i plod Uskrsloga. Ove riječi im nije mogao reći prije Kalvarije, taj mir nije mogao dati prije pobjede, tu im vlast nije mogao podijeliti prije uskrsnuća. Naime, kada je on, nevini Jaganjac, na sebi iznio sve grijehe čovječanstva na križ, i kada je vlastitom krvlju prodro u nebesa i otvorio nebo zatvoreno za ljude do toga časa, i kada je krvlju svojom prodro do Očeva prijestolja i donio otkupljeno čovječanstvo, time je stekao pravo da kao Sin Čovječji oprašta grijehe, jer ih je iznio na križ i uništio na križu. 

IZ GRIJEHA U ŽIVOT: Dar njegove ljubavi je u tome što svoju vlast – onu koju je stekao kao vječni Božji Sin – poslušan Ocu do smrti svoje na križu i predan u volju Očevu, sada stječe pravo, da raspolaže baštinom grijeha. Uništava taj grijeh. Raspolaže slobodom opraštanja ili zadržavanja. On je slobodan dati i uzeti. Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Kolika je to ljubav prema onim, recimo tu riječ, neumjesno,  »izdajicama«, prema zaplašenim učenicima koji su posumnjali? Kolika je to ljubav prvoga dana: »… primite Duha Svetoga…«, i on svoju vlast podjeljuje njima, ili podjeljuje s njima. Idite po svem svijetu, ja vas šaljem, kao što je mene poslao Otac i odrešujte, opraštajte grijehe, oslobađajte ljude od onoga što je jedino stvarno zlo. To zlo škodi ovom životu i uništava vječni život. To je strahota grijeha. Najveće zlo, čak najveće kozmičko zlo. 

On kao Spasitelj, spasio je čovjeka, oprostio je čovjeku, pomirio je čovjeka, obnovio je čovjeka, …idite sada i recite ljudima da su slobodni od ropstva najgoreg, ropstva grijehu, ropstva đavlu, od ropstva pohoti, od ropstva zlu. Vi to možete. Kako? Snagom Duha Svetoga. Primite ga, idite odriješujte, opraštajte. Kojima oprostite, oprošteno im je, a kojima zadržite, zadržani su im. To je najveći dar Uskrsa, sakrament pomirenja, pokore, ispovijedi. Isus je baštinom svojom, stečenom prvoga dana Uskrsa, obdario Crkvu, apostolski zbor. Do dana današnjega taj isti zbor raspolaže tom istom puninom Duha Svetoga da oprašta  u njegovo ime, njegovom snagom, njegovom zaslugom. Zapamtimo, ne svojom, nego njegovom. Njegova je zasluga, milost i dar, a naše je poslanje. Zato je Uskrs za nas najveći dan stvarnoga našega rođenja iz grijeha u život, iz smrti u život, iz pada u život. Ali koji? Novi život, u kom nema grijeha jer je uništen, nema moć sotone jer je pogažena i nema moć osvete jer  je zadovoljena. Zato je čovjek kršćanin onaj koji zna da je Uskrs prilika za njegovo rođenje, i to novo rođenje. Kad god se ispovjedi i zamoli oproštenje od Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe sveta.

Bez obzira na vjersko uvjerenje i pripadnost Crkvi, dobro je znati svim ljudima dobre volje da je s nama i među nama prisutan jedini Otkupitelj. Kako ga prenijeti i olakšati ljudima, to je zadatak Crkve. Ali Crkve koja nije samo institucija nego daleko više, zajednica otkupljenih – zajednica svjedoka!                                

            g