Arhiv tekstova

Britanska je kinematografija jedna od rijetkih, u nekom smislu i jedina koja se može pohvaliti da je održavala kvantitetu, ali prije svega kvalitetu svojih filmova kroz svoju cjelokupnu povijest. Tako još od Brightonske škole do danas britanski film raspolaže širokom lepezom kvalitetnog studijskog (filmovi o James Bondu) i autorskog (filmovi Stanleya Kubricka) filma. Posljednja u tom nizu, ne računajući projekte u pripremi, došla su ostvarenja iz 2006. i 2007. godine, koja su pokazala veoma uspješnim. Od svih naravno najviše se izdvojio trojac: »Casino Royal« (najgledaniji film u Britaniji), »Posljednji kralj Škotske« (o kojem smo već pisali) i »Kraljica« (genijalni Peter Morgan je pisao scenarij, kao i za »Posljednjeg kralja Škotske«).

SPECIFIČNO OSTVARENJE: »Kraljica« (u originalu »The Queen«) je fenomenalno, po mnogo čemu specifično ostvarenje tima talentiranih i ništa manje iskusnih Britanaca (film je zapravo koprodukcija s Italijom i Francuskom, ali to za ovaj tekst nije važno), a prije svega čovjeka imena Stephen Frears. Frears nas je ovim filmom po mnogo čemu iznenadio tako da je teško napisati tekst o inovacijama koje je unio u britanski »main stream« ili bolje reći visoko-budžetni film (zbog problema oko termina »main stream« u suvremenoj teoriji filma). Da ovo ne bi bilo samo puko nabrajanje Frearsovih uspjeha osvrnut ćemo se samo na ono što odmah upada u oči. Je li »Kraljica« dokumentarni ili igrani film? Odgovor je naizgled lak: dokumentarno-igrani, ali nije baš tako. Ono što »Kraljica« zapravo jest  je igrani film u kojem su korišteni dokumentarni snimci, ali bez želje da oni to budu. Cijela ideja je u tome da se gledatelj odluči gleda li dokumentarac ili ne, ali da onda i igrane i dokumentarne sekvence prihvaća na isti način. Kada gledate ovaj film o britanskoj kraljici Elizabethi II. (Helen Mirren) i ljudima koji je okružuju (prije svega se misli na kraljevsku porodicu i premijera Tonyja Blaira, igra ga Michael Sheen) u vrijeme smrti Diane, princeze od Walesa na vama je da se odlučite je li scena u kojoj Kraljica sjedi duboko zamišljena nad govorom što ga treba održati britanskoj javnosti realna ili su snimci stotine ljudi okupljenih ispred Buckinghamske palače fikcija. Osim više nego spretne režije i uklapanja ove dvije vrste materijala, veliko priznanje pripada i direktoru fotografije, a također i gospođi Helen Mirren koja je svojom glumom pridonijela uvjerljivosti igranih dijelova. Inače, Mirrenova je za ovu ulogu dobila Oskara u povodu čega je izjavila da se osjeća kao da je na početku vrhunca karijere i da joj tek predstoje prave uloge; u to ćemo se imati priliku uvjeriti (ili razuvjeriti) veoma brzo jer su s Oscarom stigle i brojne ponude iz Hollywooda.

ODMJERENO I NEPROVOKATIVNO: Interesantno je da je »Kraljica« kao jedan odmjeren i neprovokativan film poprilično uzburkao britansku javnost – stvar je još manje razumljiva ako se zna da je BBC »pozajmljivao« dokumentarne snimke za film, ali valjda je tako uvijek kada se dira, pa čak i ne iz zle namjere, jedna od najvećih svetinja Britanije. Mnogi su smatrali da »privatni  život« kraljice nije nešto što bi trebalo biti predmetom filma, dok su drugi tvrdili da to nije tako strašno te da je čak poželjno, budući da »humanizira« kraljicu (to je jedna od podtema filma). Dobro je što je druga struja prevladala, pa je film na kraju dobio pozitivne ocjene koje su mu otvorile vrata do široke publike. Odnos kraljice sa svojom obitelji i premijerom Blairom, kao i kasnije u filmu s cjelokupnom britanskom javnošću, prikazan je na suptilan način koji bez obzira na odmjerenost dopire do gledatelja, koji zaista ima dojam da gleda »majku nacije« i može se smatrati najfinijom niti koja ovaj film, između ostalog, čini vrhunskim djelom.                                             g