Arhiv tekstova

Vjerujem da i nema čitatelja »Hrvatske riječi« kojemu ovi lijepi stihovi narodne pjesme nisu poznati, a na zvuke tamburaša vinkovačkoga »Đerma«, baš tim su stihovima otvorili treću Šokačku večer u hotelu »Slavonija« u Vinkovcima Milka, Vida i Zvonimir Petričević.  Gori lampa nasrid Vinkovaca / dođi diko bit će poljubaca. I bilo je! 

Bilo je svega na pretek. Potocima su tekli k’o dukat žuta slavonska šljivovica i bijela, suha iločka Graševina, a predjelo, šokačko, kruha s maslom,  paprikom i mladim lukom, a čvarci, friški, pa nitko nije imao tako gustu pjesmu u brkovima k‘o Šokci tu večer.

VINKOVAČKI STAROSJEDIOCI: »Treća sreća«, kaže Zvonimir Liščić, predsjednik Udruge Vinkovačkih šokačkih rodova, »ali tek kada prođe i peta, moći ćemo govoriti o tradiciji, no sve dosadašnje večeri sazdane su na našoj lipoj šokačkoj baštini. Šokci su brojnim događanjima ovdje dali svoj prepoznatljiv štih, na šokački je poticaj počela i najstarija hrvatska folklorna manifestacija ‚Vinkovačke jeseni‘ prije više od 40 godina, no, ovu našu Udrugu osnovali smo tek 2003. godine. Poznati vinkovački starosjedioci – Šokci, Apići, Cenčići, Cvrkovići, Čordašići, Liščići, Takšići, Zaluški i još neki, osnivaju tada Udrugu koja će se brinuti o povijesnom, kulturnom i etničkom naslijeđu Šokaca na ovim prostorima, a naziv je odabran prema knjizi prof. Tome Šalića, Vinkovački šokački rodovi.« 

»Kako nam ide, svjedočite i sami, evo upravo svira Đeram, vidjeli ste i našu etno-modnu reviju poznate vinkovačke stilistice Slavice Musa. No to nije sve. I ovu smo godinu otpočeli s Pokladnim jahanjem s više od 30 sudionika, pa smo knjigu naše prof. Vlaste Markasović-Dukatići, predstavili u Novinarskom domu u Zagrebu, za koji dan ugostit ćemo Šokačku granu iz Osijeka u Vinkovcima, na jesen baš mi otvaramo Vinkovačke jeseni i mi dovozimo zapregom župana i gradonačelnika pod ‚vezovski šator‘. Udruga broji 170 članova, otvoreni smo za sve ljude dobre volje koji vole ‚šokačku rič i šokačko ruho‘, no, osnivači su stari vinkovački Šokci čiji korijeni potječu još iz poslijeturskog doba«. 

Jedan od začetnika šokačke ideje u Vinkovcima svakako je već spomenuti prof. Tomo Šalić, čovjek koji je poticao njegovanje tradicije i očuvanje baštine. »Nakon odlaska Turaka među prvima ove krajeve nastanjuju Šokci iz Bosne, Hrvati, katolici, i uspijevaju obnoviti Vinkovce, koji tada nisu imali niti župe. Još iz tih vremena datiraju običaji od obrade zemlje do odijevanja, češljanje ‚divojaka i snaša‘, narodne nošnje i dukati, pa sve do kulta konja, koji su i danas odraz statusa Šokaca. Konji su danas skup hobi, ali Šokci ne mogu odoljeti, a da se svatovskim zapregama ne provezu u svečanoj koloni Vinkovačkih jeseni« kaže Šalić.

»Još jedna vrlo uspjela priredba Šokačkih rodova«, rekao nam je dr. Mladen Karlić, gradonačelnik Vinkovaca, »a sve što oni ponude Vinkovčanima uvijek ispadne odlično. I naše Vinkovačke jeseni, najstarija kulturna i folk-lorna manifestacija u ovom dijelu Hrvatske, koja je već odavno i međunarodnog karaktera, pokrenuta je na poticaj vinkovačkih Šokaca. Te naše jeseni su prve započele, a poslije slijede Šokačko sijelo u Županji, Đakovački vezovi, Brodsko kolo i čitav niz drugih manifestacija s kojima se svi skupa ponosimo i koje kanimo unijeti u Europsku uniju«.

BAČKI ŠOKCI: Vinkovački šokački rodovi pozvali su u goste Šokce sa svih strana, pa je tu bilo i bačkih Šokaca, istina samo podrijetlom, kao što su – Marin Periškić rođen u Vrbici, a danas dr. vet. i mikrobiolog uposlen u Veterinarskom zavodu u Vinkovcima, a preci su mu došli koncem 19. stoljeća iz Bačkog Monoštora i Zlatko Blažinkov, rođen u Vukovaru, koji je pročelnik u Općini Andrijaševci, a preci su mu došli iz Bačkog Brega.

»Naši su dolazili koncem 19. stoljeća nakon Hrvatsko-Ugarske nagodbe, no, na sreću zemlja je u Bačkoj bila na cijeni, a u Slavoniji, nakon ukidanja Vojne granice i raspada zadruga, bila je jeftina, pa su naši relativno dobro prošli, pričao mi je pradjed Adam«, kaže Zlatko Blažinkov, rođeni brat Marinka, frontmena tamburaškog sastava Vinkovačke dike. »Tada dolaze i Filipovi, Vinkovi, Kolarovi i još desetak obitelji, tako da nas iz Bačkog Brega danas ima u dijelu vinkovačke i đakovačke općine. I veze su funkcionirale, sve dok pokojna baka Kata nije umrla, išlo se u Bački Breg na kirbaj a oni su dolazili kod nas za Ime Marijino, kada je kirbaj u Retkovcima«.

»U Vrbici je bilo dosta obitelji iz Bačkog Monoštora, moji Periškići, pa Markovići, Pašići i još petnaestak obitelji, ali tu dolaze i Bunjevci iz Kačmara i Baje, pa sam ja po ocu Šokac a po majci Bunjevac, jer je moja baka Marjanović došla iz Kačmara. Istraživao sam malo – i naši su preci došli početkom 18. stoljeća u Kolut, a poslije su kupili nešto zemlje u Monoštoru, ali onda sele u Vrbicu, drugi opet u Đeletovce, Retkovce i na razne strane«, kaže Marin Periškić i dodaje: »Ja sam član naše Udruge Šokadija u Bilju, koja okuplja sve Monoštorce u Hrvatskoj i drago mi je da se i na takav način želi očuvati naša tradicija i naši lijepi običaji«.