Arhiv tekstova

Zlatko Romić, danas jedan od vodećih novinara tjednika »Subotičke«. Novinarstvom se počeo baviti, kaže,  potaknut otporom spram populističke politike devedesetih i željom da putem pisane riječi iznese javno svoj stav i  omogući to i drugima. Od glasila Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini »Glas ravnice«, preko subotičkog dvotjednika na hrvatskom jeziku »Žig«, profesionalno bavljenje ovim poslom ga je odvelo u tadašnji jedini tjednik na srpskom i hrvatskom jeziku »Subotičke novine«, tada još u društvenom vlasništvu,  koje je napustio s još 14 kolega kada je ovaj list prešao u privatno vlasništvo.  

 

HR: Novinar ste od 1991. Što Vas je motiviralo da se opredijelite za novinarsku profesiju?

Iako je od tada prošlo 16 godina, motiv je gotovo nepromijenjen: želja da se putem pisane riječi javno iznese svoj stav, ali i da se preko mene, kao novinara, to omogući i drugima. U to me je vrijeme rukovodio duboki otpor spram populističke politike režima Slobodana Miloševića, a, na žalost, stvari se ni do danas nisu bitnije promijenile.

HR: Što biste izdvojili iz dugogodišnjeg bavljenja ovim poslom kao osobno pozitivno, a što kao negativno iskustvo?

Bez ikakve dvojbe to su intervjui s Mártom Sebestyén, osobom s najljepšim glasom kojega sam ikada čuo, i neslužbeni susret s Viktorom Ivančićem u »Feral Tribuneu«, novinarom najbritkijeg uma koji je ikada pisao na ovim prostorima. Naravno, u velikom broju lijepih događaja ostat će mi u sjećanju i intervjui s Đorđem Balaševićem, pokojnim Draganom Nikitovićem, ali i s mnogim drugim ljudima koji za života nisu često imali prilike biti u medijima, poput pokojnih bać Ivana Leše, Bartula harmonikaša ili Batike, sina pokojnog Ćure. Možda je u ovu skupinu ljudi neprilično uvrštavati i razgovor s Mirjanom Marković, ali je »Žig« bio jedan od rijetkih listova koji je donio intervju sa suprugom tadašnjeg predsjednika. Kakav? U to su se imali prilike uvjeriti njegovi čitatelji. Što se, pak, negativnih iskustava tiče, njih je toliko da stanu u jednu sintagmu: crni pink.

HR: Što je pridonijelo nastanku i uspjehu »Žiga«, a što kasnije nestanku ovog glasila?

Nastanku svakako želja da se izađe iz okvira glasila političke stranke, a uspjehu ekipa ljudi koju je okupila ista ili slična ideja. »Žig« je, po mom osobnom uvjerenju, bio najbolji list koji je ikada izlazio u Subotici. Bez obzira na sve njegove manjkavosti – od tehničkog izgleda do neredovitog izlaženja – »Žig« je bio stožer građanske misli o čemu podjednako svjedoče tekstovi na hrvatskom, srpskom i bunjevačkoj ikavici, kao i njihova kritička narav koja je proizlazila iz samog pristupa tretiranja određene teme. Stoga je »Žig« bio rado čitan i kod njegovih poklonika u Subotici, ali mi se čini još i više u sličnim krugovima izvan nje. Na žalost, njegovom nestanku više je uzročnika, od samog vlasnika i urednika Vojislava Sekelja, preko nas koji smo u njemu pisali, pa do gotovo potpune indiferentnosti ljudi koji su mu materijalno mogli pomoći, a nisu. Ipak, glavni razlog prestanka izlaženja »Žiga« je svakako činjenica da on od volonterskog nije prerastao u profesionalno glasilo.

HR: Također ste i dugogodišnji suradnik uredništva na hrvatskom Radio Subotice. Kakav je, iz Vašeg kuta, taj program, je li ispunio Vaša očekivanja?

S obzirom na uvjete pod kojima je nastalo i pod kojima danas radi uredništvo na hrvatskom, u tomu je i više nego li uspješno. Na određeni način to je »elektronički ‚Žig‘«, što nije ni čudno, jer su i prvi novinari i suradnici na Radio došli upravo otuda: i Tomislav Žigmanov i Lazar Merković i pokojni Josip Buljovčić i... Uredništvu na hrvatskom stoga se nije teško bilo uklopiti u matricu koja je od njega i očekivana: gradsko glasilo na hrvatskom, a ne hrvatsko glasilo na gradskom Radiju. To je, pokazalo se više puta, iritiralo jedino legalne predstavnike hrvatske zajednice koji su, bez ikakvih zasluga ili prava na to, ovo uredništvo pokušali instalirati kao svoju razglasnu stanicu. Na sreću, mala ekipa ljudi koja tamo radi uvijek se uspjela oduprijeti takvim apetitima, bez obzira bio urednik Kalman Kuntić, Dušica Dulić, tada Jurić, Ivana Petrekanić – Sič ili Ljiljana Dulić.

HR: Koliko je kod Vas prisutna autocenzura u pisanju novinarskih tekstova?

Naravno da je prisutna, jer se ipak suzdržavam pojedine ljude ili pojave ocijeniti mislima kakve najiskrenije o njima imam. Zbog toga je »ružne riječi« potrebno pretočiti u formu kojom će one biti prekrivene do mjere koja će zadovoljiti i lijep odgoj čitatelja, ali i da ne narušava njihovu izvornu poruku. Na žalost, trebam li Vas podsjećati, ni to počesto nije dovoljno jer se nakon uspješno obavljene autocenzure javlja i cenzura od strane nadređenih.

HR: Nedavno je obilježen Dan slobode medija. Kakva je situacija kod nas po tom pitanju?

Dvostruko apsurdna. S jedne strane, u ime slobode, postoji neometana produkcija govora mržnje, klevete i prostota, od »ekskluzivnih vijesti« i komentara, informacija o bizarnim detaljima života estradnog polusvijeta preko ksenofobične skrbi do zatupljujućih folk parada. Tako i imamo situaciju da je bitnije ženi li se Palmin sin i što Gurović misli o igranju u Splitu nego što s 319 otpuštenih uposlenika »Severa« ili tko ugrožava sigurnost svećenika Adventističke crkve u Novom Sadu. Ta neometana i nesankcionirana »sloboda« za posljedicu ima da se malobrojni nezatrovani mediji u Srbiji, poput »Čistoće i zelenila«, bave analizom i duhovnom neutralizacijom njihova djelovanja, koje je »konstantno-latentno« militaristički intonirano i usmjereno u pravcu paljenja mase. U takvoj situaciji i ono malo prostora koje preostane za promicanje istinskih civilizacijskih vrijednosti, poput, primjerice, prava na različitost (makar se ona ticala i pripadnosti malim vjerskim zajednicama ili seksualnog opredjeljenja) u najvećem dijelu javnosti biva žigosano ili, u najboljem slučaju, izvrnuto ruglu.

HR: Koliki je, prema Vašem iskustvu, utjecaj osnivača na medije?

Veoma velik, jer je teško zamisliti situaciju da pišeš ili govoriš protiv onoga tko te plaća. I meni osobno, a vjerujem i Vama i Vašoj redakciji, to je dobro poznato. Ipak smo mi i kao društvo i kao država i kao mediji daleko od Engleske i BBC-a.

HR: Kakav značaj, po Vašem mišljenju, trenutačno imaju lokalni mediji, a kakav bi trebali imati?

Trenutačno veoma mali, ali moram reći da su mediji sami krivi za to. Predugo je, ipak, trajala svijest o moći osnivača i važnosti »struktura« da bi se preko noći ona promijenila i unutar glava samih novinara. S druge strane, i već spomenuta »sloboda« pridonijela je da se u najvećem dijelu lokalnih medija ide linijom manjeg otpora, tj. u smjeru totalne komercijalizacije njihovih sadržaja. Pogledajte samo stranice lokalnih novina, televizijske ili radio emisije: nikada više kuhinjskih recepata, natjecanja u raznoraznim kuhanjima, sponzora manifestacija... Sve to utječe da se lokalni mediji veoma malo bave temama koje su u biti univerzalne. Namjesto da se ozbiljno pozabavimo pitanjima tko to i zbog čega piše grafite pune mržnje u gradu kakav je Subotica; kakve su posljedice skitnji malodobnika do jutarnjih sati i divljanja motorista u centru grada, tko su nam novi a tko stari nedodirljivi bogatuni, mi se zadovoljavamo policijskim priopćenjima i licemjernim političkim izjavama.

HR: Kakav je značaj regionalnih i nacionalno-manjinskih medija?

Na žalost, kao i lokalnih. Dakle, mali. S časnim izuzetkom »Magyar Szóa« koji bi svima mogao poslužiti kao uzor. Taj je dnevni list svih ovih godina, a napose posljednjih dvadesetak, pokazao da su i pripadnici nacionalnih manjina građani ove države, jednako zainteresirani i opterećeni problemima u njoj kao i pripadnici većinskog naroda. Jedino se u ovim novinama mogu pronaći sadržaji koji pariraju, a po kvaliteti nerijetko i nadilaze one koji izlaze na srpskom. Politika zatvaranja u sebe i u najvećem broju bavljenje samo temama koje su direktno ili indirektno vezane za određenu nacionalnu zajednicu je pogubna prije svega za nju samu, jer je gura u dragovoljnu samoizolaciju što kao posljedicu ima kasniju nesposobnost uklapanja u društvo uopće.

HR: Kakvim biste ocijenili odnose između novinara lokalnih medija i lokalne samouprave, jesu li uvijek sve informacije dostupne?

Izuzetno lošim, od kojega je gori samo odnos s institucijama države. Ali, i tu su novinari glavni krivci. Budući sam i sam nerijetko u prilici biti na istom mjestu jednostavno ne mogu a ne primijetiti dragovoljno pristajanje novinara na sluganski odnos spram političara, ali i većine sugovornika uopće, u želji da im se dopadnu. Naravno, predstavnici lokalnih vlasti, političari i utjecajniji ljudi uopće, toga su duboko svjesni i stoga novinare i tretiraju tako kako ih tretiraju. Stoga je i dolazak do značajnije informacije stvar simpatija i uvijek vrijednosno labilnog »minulog rada« samog novinara, a ukoliko do toga i dođe, onda je to i stvar koja u perspektivi ima »strah od iznevjerenog očekivanja«. Greška je, dakle, u samom startu: političar bi trebao raditi svoj posao, novinar svoj bez ikakvih robovlasničkih odnosa tijekom tog procesa. Ukoliko to novinar ne vidi, vidi sugovornik. Ali i čitatelj, gledatelj ili slušatelj.

HR: Kako vidite događaje u »Subotičkim novinama«, mediju u kojem ste godinama radili, a privatizacijom ga, skupa s većinom novinara, napustili?

Koga to zanima zna za razloge zbog čega je 14 ljudi napustilo »Subotičke novine« u trenutku njihove privatizacije i nedugo potom počelo raditi u »Subotičkim«. Osobno, a vjerujem niti kolege s kojima radim, nisam iznenađen događajima u novinama u kojima sam pisao 11 godina. Mi smo to, jednostavno, predvidjeli.

HR: Vaš tekst o Balintu Vujkovu u »Subotičkim novinama« bio je inicijalna kapisla da se osmisli i realizira manifestacija »Dani Balinta Vujkova«. U čemu vidite značaj opusa Balinta Vujkova i ove književno-znanstvene manifestacije?

Žalosno je što se uopće na ovakav način mora govoriti o Balintu Vujkovu, ali za to nije kriva »Hrvatska riječ«. Balint Vujkov je, uz Danila Kiša i Dezsôa Kosztolányija, najveće literarno ime koje je Subotica dala. Uz to, sa oko 2000 sakupljenih narodnih pripovjedaka i bajki na različitim hrvatskim dijalektima i govorima, ponajviše bunjevačkoj ikavici, on je i daleko najveće hrvatsko ime u tom dijelu književnosti. Na žalost, niti grad u kom je rođen, niti Vojvodina, niti Srbija, niti Hrvatska nisu pokazali sluh dostojan njegova djela. Danas svako dijete zna za Svetog Savu i đavla, Eru i Turčina, »Ivicu i Maricu« itd. ali ne zna za »Crnka i Crvenka« ili »Devet jezika«, bajke i pripovijetke koje su nenadmašne ne samo u ljepoti jezičnoga izričaja nego i duhu samoga pripovjedača, pa, ako hoćete, i u žanrovskoj korektnosti i stilsko-izražajnom bogatstvu. Stoga je sramotno da se nijedan književni centar nije zainteresirao za obnavljanje njegovih knjiga kao što je i sramotna lokacija na periferiji Bajskih vinograda, gdje se nalaze dvije-tri kuće s adresom Balinta Vujkova. A riječ je o čovjeku-instituciji čije je djelo dovoljno veliko za uvrštavanje u nastavne sadržaje svih obrazovnih razina. Na sreću, moj tekst u »Subotičkim novinama« potaknuo je ravnateljicu »Hrvatske čitaonice« Katarinu Čeliković da inicira »Dane Balinta Vujkova«, bez koje niti danas ne bi bilo njihove organizacije. Na sreću, vrijednost Balinta Vujkova prepoznao je i Rajko Ljubič, koji je najviše zaslužan za objavljivanje CD-a i slikovnica. Dodamo li tu još i Vojislava Sekelja, koji je sve vrijeme postojanja »Žiga« objavljivao kratke »pripovitke« Balinta Vujkova, Sanju Vulić iz Zagreba, koja je također dala značajan doprinos u rasvjetljavanju značaja djela Balnita Vujkova i još desetak imena koji su njegovi istinski poznavatelji i štovatelji, dobivamo na koncu tužnu sliku o malom broju ljudi zainteresiranih za bavljenje narodnim blagom što ga je Balint skupio za sve nas. Pa ipak, i sama manifestacija svjedoči činjenicu da je bolje no što je bilo petnaestak godina nakon njegove smrti.

HR: Rado govorite i pišete na ikavici bunjevačkih Hrvata. Kako vidite »suživot« govora i dijalekta s književnim jezikom u pisanim medijima?

Vrlo jednostavno. Dijalekt je, kao i žargon, idiom..., živa tvar kojom se često bolje i živopisnije, a ponajprije vjerodostojnije, može izraziti ono što se osjeća. Evo Vam primjer iz Balinta: »Bogat ko nije dužan, a mlad ko je zdrav«. Može li se jednostavnije izraziti vrlo složena životna empirija? Uostalom, elektronički mediji su tu u prednosti: izjava sugovornika autentična je bez obzira govori li on dijalektom ili književnim jezikom, a nisu rijetki slučajevi da miješa i jedno i drugo. Stoga je »prevođenje« dijalekta na književni jezik u pisanim medijima nakaradno stavljanje sugovornika u ponižavajući položaj, jer su ime i govor jedne od temeljnih odrednica svakoga čovjeka. Ovim, naravno, ne želim reći da se zalažem za »dijalektizaciju« javnoga govora, ali se isto tako protivim »standardizaciji« dijalekta pod svaku cijenu. Novine, kazalište, književnost, pa čak i obrazovne institucije u okviru nastavnog programa, pravo su mjesto da se nađe prava mjera za ovaj suživot.

HR: Prašinu je nedavno podigla javno izrečena kritika od strane Vojislava Sekelja u emisiji »TV tjednik« o produkciji u hrvatskoj zajednici. Što mislite, je li kritika potrebna i, s druge strane, kako se prihvata?

Kritika je svakoj zajednici, pa tako i hrvatskoj, potrebna kao kiša zemlji ovih dana. Kritika, po prirodi stvari, ne godi onomu na koga se odnosi, ali je njegova veličina upečatljivija upravo ukoliko je spreman prihvatiti ju. Primjer kojeg ste naveli iz »TV tjednika« dovoljno je indikativan da sam za sebe govori o stanju spremnosti na kritiku unutar hrvatske zajednice. Tko se sve tu, moram reći s pravom, nije prepoznao? I komitet za informiranje, i posrnuli političari i novinari-dušobrižnici i pravovjerni puk i... Reći da hrvatska zajednica u okviru Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini nije izgradila niti jednog prepoznatljivog političkog predstavnika, da je književna produkcija bremenita nadrispisateljskim sadržajima »lakih slova«, a njihovo gotovo pa nepotističko predstavljanje lišeno svake kritičke klice; reći da je folklor i dalje dominantna kulturna odrednica vojvođanskih Hrvata, bez jasne vizije za bilo što suvremenije ne mora značiti istinu, ali mora značiti pravo na mišljenje. To se, bez obzira na argumente, kod nas ne događa i stoga ih strelica Vojislava Sekelja toliko bode. Njemu se, zapravo novinarki, spočitava sugovornikovo emotivno stanje. Pa što ako je plakao? I to je poštenije nego li da je lagao. Ili je bolje ovo drugo zato što se ne uočava tako lako?

HR: Doima se, premda ste svojim radom bili prisutni u hrvatskom književnom i novinarskom krugu, da ste se posljednjih godina u stanovitoj mjeri samoizolirali. Što je tomu razlog?

Ima me tijekom svih pet godina kao sudionika »Dana Balinta Vujkova«, odnedavno i u »Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, bilo me je na Radiju, pa i u »Hrvatskoj riječi«, ako hoćete. Meni je to dovoljno. Odgovor na drugi dio pitanja je valjda jasan. Nakon petnaestak godina upoznao sam ljude i njihove karaktere unutar hrvatske zajednice. Stoga ću u svađi između Laze i Martina uvijek izabrati Ružu. Kod nje su sadržaji pitkiji od jagme oko lovine u ataru koje pripada HNV-u.       

     g