Arhiv tekstova

Hrvati u Bačkoj očuvali su svetkovinu Dužijance i danas se njome ponose. Iz obiteljske svetkovine kojom se obilježavao završetak žetve, kada se unutar obiteljske zajednice slavilo i molitvom zahvaljivalo Bogu za rod, Dužijanca je izrasla u crkvenu svetkovinu 1911. godine, a zatim u gradsku, i na koncu u svečanost koja objedinjuje gradsko slavlje i zahvalu u crkvi.

Kako se danas promišlja o ovoj svetkovini završetka žetve, manifestaciji koju karakterizira prožimanje duhovnih vrijednosti i rada? Preč. Andrija Anišić kaže kako njegova sjećanja na Dužijancu sežu u rano djetinjstvo i da spada u posljednju generaciju u obitelji koja je još radila ris.

ZAHVALA BOGU ZA KRUH SVAGDAŠNJI: »Sjećam se da sam kao dijete bacao uža bratu i mami koji su rukovetali. Naravno da završetak risa nije prošao bez obiteljske Dužijance. U lijepoj i dragoj uspomeni ostao mi je taj radosni događaj kad smo se nakon završenog risa radosno vraćali na salaš i zahvalili Bogu za završetak žetve. Uz slavlja obiteljske Dužijance sjećam se i crkvene Dužijance, na kojoj smo kao obitelj redovito sudjelovali u župi Presvetog Trojstva u Maloj Bosni. Posebno se sjećam one Dužijance kad sam bio ‘mali’ bandaš i one kad je sestra bila ‘velika’ bandašica«, kaže preč. Anišić i prisjeća se da je zahvaljujući tetku, pokojnom Miji Peić Tukuljcu, koji je među prvima počeo žetvu suvremenim strojevima,  izbliza pratio razvoj žetve s tim strojevima, od kosilice do kombajna.

»Veliki i dragi događaj za mene bilo je objedinjavanje tzv. gradske Dužijance s crkvenom Dužijancom. Crkva rado ističe kako je Dužijanca vrlo dobar primjer tzv. inkulturacije, tj. oplemenjivanja i obogaćivanja onog narodnog evanđeoskim duhom. Iako Dužijanca u izvornom smislu nikada nije bila bez Boga, jer je ona prije svega zahvala Bogu, ipak se značajan događaj u obogaćivanju toga narodnog običaja Hrvata Bunjevaca zbio kada je mons. Blaško Rajić, velikan našeg hrvatskog naroda i bunjevačkog roda, 1911. godine započeo proslavu Dužijance i u crkvi. Čast mi je i radost što sam župnik u župi sv. Roka koja je ‘kolivka’ crkvene Dužijance. Zbog toga sam više uključen u samu njezinu proslavu. Mislim da je Dužijanca u obliku kako se sada obilježava neprocjenjivo bogatstvo za naš narod ali i za naš grad. Koncepcija proslave je dobra, ali dakako da treba raditi na kvaliteti. Lijepo je što je u mnogim manifestacijama uključen veliki ili lijepi broj mladih te se smijemo nadati da će Dužijanca živjeti još dugo u našim srcima i na ovim prostorima. No, kao svećenik želio bih naglasiti još jednu bitnu stvar:  ne smije se podleći nikako pritiscima ponekih ljudi koji bi htjeli Crkvu i Boga potisnuti na rub Dužijance. Sjećamo se kako je Dužijanca izgledala u vrijeme bezbožnog komunizma. Bez Boga nema Dužijance, jer Dužijanca je prije svega zahvala Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Radujem se svakoj manifestaciji Dužijance 2007«.

PROSLAVA ZAVRŠETKA RISA: Kalman Kuntić, savjetnik u Pokrajinskom tajništvu za informacije, smatra kako manifestacija kakva je Dužijanca ispunjava i duhovno obogaćuje svakoga Subotičanina, kao i sve one koji slave Dužijancu. 

»Dužijanca je središnja kulturna manifestacija Hrvata koji žive u Vojvodini i kao takva mora imati prioritet u odnosu na druga kulturna događanja, što ne znači da ne treba što više podupirati i druge manifestacije ‘u kojima žive’ vojvođanski Hrvati. Subotičanima i mještanima iz naselja u okolici Subotice, Dužijanca čini dio djetinjstva i odrastanja. U situaciji kada se broj Hrvata u Republici Srbiji značajno smanjuje od popisa do popisa pučanstva, Dužijanca je jedna od važnih manifestacija koja pridonosi očuvanju identiteta, uz obrazovanje i informiranje na materinjem jeziku«.

Vrstan poznavatelj tradicije bunjevačkih Hrvata, Alojzije Stantić, kaže kako ga riječ Dužijanca uvijek vraća u mladost.

»Kada čujem ili pročitam riječ Dužijanca ona me skoro uvijek vraća u mladost, na salaš, salaški život i u njemu na veliku kulturnu vrijednost, na svečanu proslavu završetka risa, ručne žetve. Njom se Bunjevci Hrvati diče i dali su joj ime Dužijanca. Ris sam počeo raditi početkom druge polovice tridesetih godina. I u ratarstvu su poslovi bili podijeljeni prema uzrastu i mogućnosti osobe. U risu su najteži posao radili risari – žeteoci, muškarci koji su bili kadri izdržati najteži posao kojega je čovjek u ratarstvu ikada radio. Pokošeno žito su za risarima porukovetale, skupile i u snop odložile risaruše, žene, a da ubrzaju košenje risarušama su žitna uža, za vezivanje snopova, sterala, prostirala na tlo djeca već od sedam – osam godina starosti. Na đurđinskom salašu su mi poslije drugog razreda osnovne škole dodijelili taj posao. Radio sam ga više puta, a poslije rukovetao i oko petnaeste godine počeo pomalo kositi ječam i pšenicu«.

BANDAŠ I DOMAĆIN: Alojzije Stantić kaže kako su ris počeli raditi ujutro oko tri sata pletenjem žitnih uža, a čim se digla rosa slijedio je ‘ručak’ (doručak), predah u podne i košenje do navečer, otkos za otkosom, od ponedjeljka do subote u podne, pripelica, dio njive koji se kosi, za pripelicom. Sjećali smo se prvoga otkosa kada je bandaš, predvodnik risara, pred žitištem odložio kosu, skinuo šešir, prekrižio se i zazvao Boga upomoć da nam da zdravlja, snage i lijepog vremena da pokosimo često nepregledno žitište. Željno smo čekali da padne posljednji otkos, kako bismo čuli bandaševo: Bogu fala, na kraju košenja. Poslije slaganja snopova u krstine, u oblik križa po 18 snopova, okitili smo se poljskim cvijećem i najčešće s pjesmom došli na salaš. Kod bunara su nas čekala lijepo odjevena domaća čeljad koju je bandaš pozdravio riječima, otprilike: Faljen Isus, gazda. Uradili smo ris, imate toliko i toliko krstina žita. Domaćin je tada uzvratio: Bogu fala, sad ćemo imat kruva ..., zatim je poljubio bandašev vijenac od klasova, domaćica ga poškropila svetom vodom i objesila u sobi ispod križa. Slijedilo je veselje i poslije svečana ‘užna’ (ručak). Bit Dužijance je u zahvali Bogu na urađenom risu i da ćemo imati kruha!«

BIT SLAVLJA: Pajo Đurasević, vlasnik salaša pokraj Subotice na kojemu se održavaju međunarodne likovne kolonije »Bunarić«, kaže kako se sjeća obiteljske Dužijance kao slavlja nakon završetka žetve i zahvale Bogu na rodu, a glede Dužijance koja se i sada održava, ističe da bi programe trebalo još više precizirati, te da improvizacije ne smije biti, a predlaže da se u okviru Dužijance organizira još više umjetničkih sadržaja, dok Ruža Letović, ugostiteljica, kaže kako je od malih nogu dolazila iz Male Bosne u Suboticu gledati povorku na Dužijanci, a povorke je gledala i nakon preseljenja u Suboticu kada je krenula u prvi razred osnovne škole, od kada redovito prati Dužijancu, jer voli jedinstvo duhovne dimenzije, običaja, šarolikost narodnih nošnji koje se mogu vidjeti, glazbe i plesa, te druženja, što sve sadrži ova manifestacija. 

»Sada volim otići na blagoslov žita na Markovo, na ‘Takmičenje risara’ i na ‘Bandašicino kolo’. Kavanu ‘Dukat’ u Hrvatskom kulturnom centru ‘Bunjevačko kolo’ počeli smo voditi s pokojnim suprugom Jakovom 1998. godine i od onda, uz pomoć predsjednika Organizacijskog odbora Dužijance, sudjelujem u organiziranju svečanog ručka prilikom Dužijance«, kaže Ruža Letović. 

Sandra Lipozenčić, dugogodišnja sudionica manifestacije Dužijanca kao članica Folklornog ansambla »Bunjevačkog kola«, kaže da bi je uvijek, prije svega, ponijela atmosfera ove svečanosti.

»Volim naše običaje, kolorit narodne nošnje, naše pjesme i ples. Volim otići i na likovne izložbe i književne večeri koje se održavaju u okviru manifestacije. Dužijanca je važna za očuvanje identiteta Hrvata u ovome podneblju, a bit slavlja je zahvala Bogu i upravo je ta bit održala ovu našu svečanost, koja u tijeku odvijanja sadrži brojne, raznovrsne programe«.  

Davor Dulić, jedan od potpredsjednika Organizacijskog odbora Dužijance 2007. ističe kako je u manifestaciji proslave završetka žetve sadržana energija naroda.

»Dobro je što u programima Dužijance sudjeluje velik broj djece. Zadovoljan sam kada vidim da sudjelovanje u ovoj svečanosti, koja njeguje naš kulturni identitet, kod djece budi osjećaj sreće i časti, a ta djeca će ubrzo postati srž naše zajednice.«

ZAJEDNIČKA RADOST: Pred-sjednik Organizacijskog odbora Dužijance 2007. Grgo Kujundžić kaže kako riječ Dužijanca iskazuje zahvalnost i sreću što je veliki posao završen.

»Uspomena na Dužijancu seže u djetinjstvo, kada smo se radovali Dužijanci. Odložili smo kosu, kuku, grablje, štrangu za uža i započeli ribati prljave crne ruke i noge što od zemlje, što od sunca. Sama Dužijanca je bila kraj jednom od najtežih težačkih radova. Kada smo se odmarali i ‘užnali’ u  hladu za stolom, a ne na žegi na strniki, radosno smo slušali baću i njegova obećanja što će kome kupiti. Imat ćemo godišnji kruh, a i moći ćemo živjeti. Dobro je rodilo. A kad nije dobro rodilo, zahvalili smo Bogu, da je i ovako dobro što je volja Božja. Sadašnja manifestacija Dužijance je meni osobno najsvečanije očitovanje identiteta vjere, kulture i snage opstanka mog naroda. Ne dičimo se oružjem već klasom za kruh. Ne hvalimo se tehničkom dostignuću bez Boga, nego se radujemo da smo suradnici Božji u stvaranju kruha za život. Nismo sami sebi dovoljni za radost, nego se radujemo zajedno sa svim sugrađanima, s drugim narodima, i radujemo se ako možemo i drugima učiniti radosni trenutak«, kaže Grgo Kujundžić i ističe kako je identitet  bunjevačkih Hrvata opstao zahvaljujući vjeri i kulturi, te čvrsto uvriježenim običajima. 

»Sadašnji raznovrsni sadržaji u programu slavljenja Dužijance su doprinos na stolu kulture našeg grada. Iako se naši mještani počesto izjasne: nije li već dosadila ova Dužijanca, ipak, većina Subotičana, a naročito gosti koji dolaze izvan Subotice i izvan  naše zemlje, dive se ovakvim manifestacijama. No, ima potrebe za osvježenjem načina izvođenja, za aktiviranjem mlađih organizatora. Osjeća se trend globalizacije i težnja k unifikaciji ponašanja zbog bržeg i lakšeg dolaska do materijalnoga, ali ne zaboravimo i bašča cvijeća je ljepša, ako je raznovrsnija«.