Arhiv tekstova

Želja mi je podijeliti s vama razmišljanje uskrsnog vremena. Pred nama je još jedan susret uskrsloga Isusa s njegovim učenicima. Po evanđeoskim izvještajima, ovaj puta po Luki, nalazimo se još uvijek na prvom danu Uskrsa, vjerojatno nakon Marije Magdalene, odmah drugi Isusov susret istoga dana – prvoga u sedmici – koji je vrlo poznati odlomak, opisuje detaljno susret s dvojicom učenika na putu prema Emausu. 

Ako se uživimo u situaciju dvojice učenika, doživjet ćemo susret. Oni se vraćaju u selo, koje je par sati hoda udaljeno od Jeruzalema i vraćaju se kući. Njihova duša je ranjena, da ne kažem slomljena. Zašto? Oni su povjerovali Nazarećaninu, divili se njegovoj riječi, a još više djelima i polako se oduševljavali za mesijanska vremena: Iz dana u dan su otkrivali da taj Isus – učitelj iz Nazareta – stvarno posjeduje snagu riječi i djela.

TERET NA SRCU UČENIKA: Vjeru, onu pravu, još nisu mogli imati, ali slutnju tko je Isus, vjerojatno su imali. Najedanput ih je u tome do kraja uvjerila Cvjetnica, Isusov ulazak u Jeruzalem, taj mesijanski hod prema uspjehu, a u stvari je vodio na Kalvariju. Taj prvi apsurd da se preko Cvjetnice, preko »hosana« uzlazi na Kalvariju za njih je kao ljude – kao i za nas, pa i danas – jednostavno pitanje ostaje uvijek bez odgovora: »zar stvarno tako mora biti?« Kada se dogodila Kalvarija, sramotno razapinjanje, sramotno i najsramotnije ubijanje, nepravedno, izmišljenim procesom pred Poncijem Pilatom i velikim Vijećem. Isus je osuđen, među zločince ubrojen, na križ razapet i sahranjen. U njima se sa sahranom Isusovom, još više možda sramotnim načinom suda i još više ubojstva, srušio sav svijet mesijanstva, sva iščekivanja i sve nade. Sada se vraćaju kući, pretpostavimo svojoj obitelji, kojoj će reći i priznati: mi smo tri godine bili zavedeni, mi smo tri godine badava hodali za Učiteljem. On je puno obećavao, a na koncu donio križ i završio na Kalvariji. Sramotno je osuđen, odbačen, kako od židovskih duhovnih poglavara, tako i od naroda, pa čak i od rimskog okupatora. Baš doslovno od svakoga je odbačen i ponižen. Sada je njihova žalost strašna, jer su promašili, jer su ranjeni. Voljeli su Isusa. U duši su nosili jedan veliki teret, a sada idu kući reći svojima da su neuspjeli u svojim nadanjima, da su prevareni u svojim očekivanjima i sada se nalaze na jednom rubu, a to je – skoro bi se reklo – rub očaja. Idu tužni, a u tom času se Isus približava i što je neobično, da nije dano vidjeti ga, prepoznati ga. Ne zato što bi se Isus skrivao ili pretvarao, nego što je u njihovom srcu bio teret, doslovno kamen. Ne na grobu Isusovom, nego kamen je bio na njihovom srcu i badava je njihovo oko vidjelo i bilo sposobno gledati. Zamislite da može oko biti sposobno gledati, ali ne znači da je sposobno i vidjeti, sposobno prepoznati, a pogotovo sposobno sagledati. Zamislimo se sada i mi, vidimo li pravo, vidimo  li čisto ako nam je oko krvavo, ako nam je oko suzno, ako nam je oko uplakano, je li smo realni i vidimo li realno. Pitanje je. Ovaj susret i nama, kršćanima ovog vremena, može postaviti pitanje: je li uvijek vidimo, ako smo se prepustili malodušju, nevjerici, sumnji prostora, ili kamenu da nam srce optereti, da li smo sposobni vidjeti? 

DOGAĐAJ I PREKRETNICA: Učenici su gledali, a nisu prepoznali Isusa. Vrlo je zanimljiv prvi dijalog: »Zar si ti jedini stranac koji ne zna što se dogodilo?« – »A što?« – »Pa to s Isusom. On je bio velik na riječi i djelu, a evo treći dan već počiva u grobu. Neki od naših bijahu na grobu i žene neke nam rekoše, ali…« Taj »ali« je, vidite, jedan problem, koji nam unatoč svih »dokaza« koje vidimo, čitamo i doživljavamo, đavao ubaci u srce. Uz sav taj teret i suzu u oku tu je i taj »ali« – sumnja. Nisu povjerovali ženama, nisu ni dvojici učenika, Petru i Ivanu. Jednostavno su se uputili kući. Razlaz – raskid. »O, vi malodušni! O, vi malovjerni. Niste li znali…«. Onda je počelo polako tumačenje Pisma od početaka, od Mojsija i Petoknjižja, što je za Židove svetinja – Tora – pa do Proroka koji su najnoviji, koji su najsvježiji, što se sve događa s Kristom – Pomazanikom – koji se inače  drugim imenom zove Mesija. Govorio im je tako da ih je podsjećao na onog Isusa iz Nazareta, tog njegovog govora, dakle, riječ je dolazila preko ušiju koje su bile malko čistije od očiju i dolazile k srcu preko i ispod kamena koje se polako zažarilo, počelo gorjeti, pa se i kamen počeo topiti. 

Ovaj susret, dakle, ne samo da je onda bio značajan događaj i prekretnica, on je i sada značajan događaj i prekretnica. Moramo postaviti pitanje i sebi i vama dragi čitatelji: je li mi danas kao kršćani, koji smo sigurno tjeskobni i koji se osjećamo puno puta kao ova dvojica učenika prema Emausu, u bijegu. Srce, koje pritišće grobni kamen, koje suzi zbog osjećaja napuštenosti, pa čak razočaranja; je li se stvarno pribjegava slušanju i poslušnosti toj riječi. Ta riječ, koja će onda omogućiti našu iskonsku želju da Isus svrati nama i ostane s nama jer večer je. Hoćemo li tada kada stvarno On k nama dođe prisiljen i zamoljen, a doći će, prepoznati ga onda kad se očituje i daruje u lomljenju kruha? Shvaćamo li da je sva snaga Crkve koja je danas potrebna svim ljudima, a i nama, moguća  samo onda kada naša vjera postaje svjedočenje, a to postaje za druge poruka. Dakle, moguće je i danas na putu i u bijegu ostati odrastao kršćanin, odgovoran za ovo vrijeme, jer se vjera hrani upravo ovakvim susretom u kome ga prepoznajemo kad nam se daje skriven u euharistiji. Zato su naši nedjeljni susreti na »lomljenju kruha« bitni za naš kršćanski identitet i poslanje.                                      g