Arhiv tekstova

Statistika pokazuje da svaki šesti mjuzikl doživi komercijalni uspjeh, a da tek svaki dvadeseti od njih ima nekakvu umjetničku vrijednost. Kada se sredinom prošle godine počelo šuškati, da Bill Condon sprema novi projekt, dakako mjuzikl, svi su očekivali nešto fenomenalno što će u najmanju ruku ponoviti uspjeh i kvalitetu filma »Chicago« iz 2002. godine (Condon je u njemu službeno bio samo koscenarist, ali mu je pripisivan veći autorski žig, što se moglo vidjeti i na govorima prigodom dodjele Oscara – kojih su osvojili čak šest). Sukladno tomu pojavom »Djevojaka iz snova« (Dreamgirls) krajem 2006. svi su špekulirali hoće li pobijediti statistika ili Condon. Naravno, kada osim Condona na svojoj strani imate i imena kao što su Jamie Foxx, Beyoncé Knowles i Eddie Murphy vaši izgledi su mnogo veći. Nažalost, pokazalo se i ne dovoljno veliki.

BROADWAYSKI MJUZIKL: Scenarističko-redateljski debut u mjuziklu gospodina Condona uspio je tek proći zapaženo na kasama i ostaviti nikakav dojam na gledatelje. Film je sniman po istoimenom broadwayskom mjuziklu postavljenom 1981. godine, koji je tih osamdesetih godina reklamiran kao »priča o pohlepi, mržnji i romansi«, dok je film reklamiran sloganom »sve što treba je da sanjate«. Film sadrži, kako originalne numere iz mjuzikla tako i one pisane specijalno za ekranizaciju i, nažalost, razlika između ovih dviju skupina pjesama je očigledna – i po stilu i po kvaliteti, što je možda i najveći problem ove priče. »Djevojke iz snova« je priča o tri djevojke – Deena Jones (Beyoncé  Knowles), Effie White (Jennifer Hudson), i Lorrell Robinson (Anika Noni Rose, debitantica i pobjednica »Američkog idola«) koje žele uspjeh u svijetu pop glazbe. Priča je djelomice zasnovana na istinitim događajima, zbog čeka je studio Dreamworks bio pred sudskom tužbom od strane različitih ličnosti, koje su, navodno, prikazane na »iskrivljen« način. Jesu li neke ličnosti iz svijeta glazbe, koje su nekada žarile nebom pop-scene, prikazane u lošem svjetlu ili ne, trebalo bi nas manje brinuti od toga što s onima koji su ih glumili. Naime, ono što nam svakako nije trebalo gledati jest Jamie Foxx kako pjeva (bar ne nakon filma »Rey Charles«); Beyoncé koja je standardno loša; a jedina koja se »pokazala« jest mlada Jennifer Hudson, od koje se, pak, nije mnogo ni očekivalo. 

DJEVOJKE I MLADIĆI : Na sreću sve »djevojke i mladići« mnogo bolje izgledaju nego što pjevaju, pa pravi idolopoklonici utjehu mogu pronaći u tome, u protivnom kino dvorane bile bi prazne prije kraja projekcije, što, nažalost, nije daleko od istine – barem kada su u pitanju večernje projekcije u gradovima u Vojvodini. Lijepa lica glumaca u kombinaciji s kvalitetnom šminkom i kostimografijom zaista su prelijep prizor, ali je li nam to dovoljno? Postavlja se pitanje – što je s dobrim starim mjuziklima kada su glumci zaista učili koreografije (danas je svaki korak drugi kadar pa za tim nema potrebe) i kada su zaista pjevali, a to za njih nisu činili različiti softveri i hardveri. Moja preporuka vezana za ovaj film je jasna – ako ga ne morate gledati ili niste veliki fan mjuzikla i gore navedenih imena, nemojte hitati u kino, budući da vam nitko neće vratiti onu 131 minutu. Možda je ovo malo previše izravno, ali iskreno, jer su lica ljudi poslije projekcije govorila više od tisuću riječi, pa da prištedimo na prostoru.                                                                                      g