Arhiv tekstova

Obitelj Imgund bavi se proizvodnjom jabuka, trenutačno na svojih četrdeset i dva jutra voćnjaka, a osim toga imaju još i jedno jutro bresaka. Od toga, u rodu je oko trideset jutara voćnjaka, ostalo su mlade sadnice od prošle i ove godine. Petar Imgund po zanimanju je strojobravar, a taj je zanat završio, jer je bilo siromaštvo i ljudi su tada smatrali kako je ipak dobro završiti školu. Zanat je zavolio toliko koliko mu je donosio plaću, ali zemlja mu je bila u genima i nju je najviše volio. 

Njegovi preci bili su vinogradari i samo su se time bavili, dok se za razliku od njih Petar prije više od dvadeset godina opredijelio za proizvodnju jabuka. S početka nije imao ništa, pa je godišnje sadio po jutro ili dva i tako sve do sadašnjih četrdeset i dva. Njegov stariji sin Radovan jako voli voćarstvo i odlučio je time se baviti u životu, pa su se, kako pojašnjava Petar Imgund, zbog njega i trudili više saditi. Mlađi sin Zdravko vodi obiteljski auto-plin servis. 

»Radim i u voćnjaku i u servisu. Kad se umorim od radionice onda obiđem voćnjake. Uz samu sadnju osigurali smo i najsuvremeniju mehanizaciju u ovim krajevima. Sada smo sadili gušći zasad, na metar razdaljine, kao što su moji preci ranije sadili vinograd i kukuruz, mi sada tako sadimo jabuke. 

Mnogo se toga promijenilo i siguran sam, kad bi se sada moj djed probudio i vidio kako moja supruga Kata kupuje grožđe u jesen u trgovini, nanovo bi umro. Imali smo puno vinograda, a supruga i ja smo, također prvo gradili podrum i tek nakon toga kuću«, ističe Petar Imgund.

VOĆNJAK: Sedamdeset posto od svih zasada obitelji Imgund zasijano je  ajdaredom, a osim toga može se naći zlatni delišes, jonagold, greeni smit, a sade se i nove sorte poput redžifa. 

»Ajdered je za ovaj teren najbolji jer najviše rodi na ovom pijesku, iako mu nije velika cijena pri prodaji, siguran je rod, pa se veoma isplati. Prinos po jednom ha kreće se od pet do šest vagona, što je odličan prinos promatrajući kretanje svjetskih normi. Jabuka rodi oko dvadesetdvije kile po voćki, pa ako je sljedeća udaljena tri metra, tada se ne može reći kako je u potpunosti iskorištene mogućnosti. Sada je zemlja skupa i ne ide se kao prije na četiri i pet metara rednog reda, nego sadimo na tri i pol metra rednog reda, iako je malo kompliciranije, jer se moraju postavljati stupovi i žice. Za voćarstvo je karakteristično to što je skupa potrebna mehanizacija, nasuprot ratarstvu. U novijim gušćim zasadima treba specijalno raditi, što stariji traktori tzv. »belorusi« više ne mogu. Nedavno smo kupili nov namjenski traktor koji je stajao četrdeset i tri tisuće eura, on može raditi na gustom zasadu, a ima i manju kabinu, ugrađenu klimu i specijalne filtre kako ne bi ulazilo hinje kad se prska unutra«, poja-šnjava Petar Imgund. 

Kod proizvodnje voćaka s malim korijenom, osobito gdje je pravi pijesak, treba se osigurati navodnjavanje. Prskalice, tzv. atomizeri, moraju biti kvalitetne. Potom sustavi za navodnjavanje, koriste se po principu kap po kap, a u posljednje vrijeme uvode se tzv. tifoni, koji prskaju i odozgo. Sustav kap po kap, koliko je dobar, ima i svoje mane, jer on daje vodu kod same voćke, a kad se baca gnojivo, tada pijesak nema malo vlage koja je potrebna da bi se ono rastvorilo. Voćnjaci obitelji Imgund trebaju još jedino mrežu protiv tuče, a to je veoma velika investicija koja će, nadaju se, jednom uslijediti. Parcele se nalaze na pet mjesta, jer nisu mogli odmah kupovati velike parcele. Sada već kupuju tamo gdje već imaju parcele. 

U Tavankutu je puno starih ljudi koji imaju parcele, koje ne mogu obrađivati, ali ih ne žele ni prodati. S njima se da dogovoriti za davanje zemljišta u arendu, a kasnije su dužni zemlju ponuditi prvo zakupcima po tržišnoj vrijednosti. Tako voćari dolaze do dodatnog zemljišta jer posijati kukuruz ili žito se ne isplati, a voćarstvo ne može bilo tko raditi, jer je skupa mehanizacija. Breskve se ne isplati saditi, jer prodaja na tržnici više nije isplativa, a kupci traže pet do deset jutara iste vrste. Tome se čovjek mora zasebno posvetiti. Problem je i što se breskve moraju prodati odmah kad rode ili najkasnije za dva tjedna. Orezivanje voćnjaka je izuzetno stručan posao, a najčešće ga rade žene, jer su, po riječima Petra Imgunda, marljive i precizne. Mlade se voćke ručno okopavaju, jer kopačica radi na senzor i pokosi mlade voćke. U voćnjaku redovito rade radnici, dok se radna snaga za berbu teško nalazi i često se angažiraju ljudi iz Stare Moravice ili iz drugih okolnih mjesta. Berba traje oko pet tjedana i interesantno je kako se nakon svake berbe najmanje jedan par mladih upozna i počne »zabavljati« ili čak odluči vjenčati. 

DOBITAK I GUBITAK: Prošle godine 11. svibnja bila je jaka tuča, led nije bio krupan, ali je bio gust i gotovo je svaki plod pogođen. Kad je to prošlo, plod je imao ožiljke, pa se nije ni tražila velika cijena, tako da se i osim nevolje ipak sve dobro završilo. Do kraja godine prodali su 90 posto proizvodnje, a cijena se kretala od 27 do 30 dinara. Godinu dana prije imali su lijepu jabuku, s kojom su čekali bolju cijenu, pa na kraju nije prodana na vrijeme. Velika zarada ne dolazi po kilogramu, ističe Petar. »Sinovima u šali kažem kako sam nekad ranije, kad sam imao dva jutra voćnjaka, nakon prodaje roda otišao u Kikindu i kupio si novog Opela. To su bila samo dva jutra, a prošle smo godine radili trideset jutara, pa sam nakon toga kupio polovan automobil. Nakon prodaje puno je to kilograma i novca, kad čovjek zbroji, ali kod velike proizvodnje mora se voditi računa i o osiguranju od nezgoda koje se mogu dogoditi nenadano. Ove je godine rano krenulo nicati i dosta se plodova i izvrnulo. Redovito obilazim parcele i vidio sam kako voćke ove godine nisu dovoljno »spavale« i manje su otporne na hladnoću. Primijetio sam kako se na parceli kod tavankutske Čikerije dosta promrzlo, dok je na parcelama prema Gornjem Tavankutu temperatura bila pola stupnja viša i razlika se može vidjeti na pupoljcima«, kaže Petar Imgund. 

Kupce ne možete prevariti, oni točno znaju što traže, pa ako su zadovoljni, vratit će se. Ponekad se i ne može svima udovoljiti. Bilo je i situacija istovremenog pregovaranja s tri skupine kupaca. Naravno, nije lako doći do toga, da nije bilo rada u državnom poduzeću, odakle su primanja ulagana u voćnjak i sadašnjeg auto-plin servisa, teško bi bilo. Kad rodi dobro, mora se misliti i na nepogodu i izdvojiti dovoljno za rezervu. Za jednogodišnju proizvodnju potrebno je šezdeset tisuća eura. 

»Nikad nismo mislili kako ćemo naše poslove u poduzećima ostaviti radi poljoprivrede, a kasnije i voćnjaka. Sada već krug funkcionira, kad zakaže voćarstvo tu je servis, a kad treba ulagati u servis, onda je tu voćnjak da dopuni.

HLADNJAČA: Prije tri godine izgradili su svoju hladnjaču, koj su, zbog veličine investicije, gradili etapno, prvo jedan dio, a prošle su godine još nadogradili. Prije se jabuka držala u poduzeću »Medoprodukt«, a sad pokraj vlastitih kapaciteta od šezdeset komora, zakup hladnjače više nije potreban. 

»Skladišni dio hladnjače je na granici naših potreba, dovoljno je za prvu klasu jabuka, a kad bude rodio novi voćnjak, tad ćemo morati prostor još povećati. Tako je i zamišljen projekt, a do sada smo izradili mjesta za stotinu vagona i osim toga dio za auto-plin servis. Postoje još dvije komore po dvadeset vagona predviđene za ulogore, kako bi se izvlačenjem kisika i jabuka duže očuvala. U proizvodnji i prodaji nismo vezani ni za koga, radimo kao pojedinci. Kupci traže samo veliku proizvodnju i čuvanje u hladnjači, što smo mi sve osigurali s dodatnim potrebama, od viličara do parkirališta. 

Ne želimo ulaziti u velike kredite, obratili smo se jedino Ministarstvu poljoprivrede, od kojega prošle godine nismo dobili mogućnost povrata dijela uloženih sredstava od dvije stotine tisuća eura, pa se nadamo se da ćemo ove godine uspjeti ispuniti potrebne uvjete.«                                  

                                                g