Arhiv tekstova

»Neku sam noć u snu opet čula kako odzvanjaju crkvena zvona u mojoj Rumi, gradu u kojem sam provela najljepše dane svoga života. Uz zvuk zvona svoje župne crkve Uzvišenja svetog križa čula sam i tihi šapat svoga zavičaja, svoga Srijema i ponovno osjetila dušu svojih ravničarskih polja, lelujanje klasja koje najavljuje ljeto. Ponovno sam osjetila zemlju kako diše i nas kako dišemo s njom. A zvona? Ona su bila glasnici koja jezikom zvuka govore čulima i razumu, prodiru u dubinu moga bića«, započela je kroz suze svoju priču 63-godišnja Jelena Čečura, rođena Ćavar, dodajući, kako je, premda rođena u Livnu, toliko zavoljela Srijem da ga osjeća svojim pravim zavičajem. 

»Majka Anđa i otac Marijan odgojili su mene i moje sestre – Vlatku, Ivu, Franku i Slavku, kao i brata Nikolu u kršćanskom duhu, u spoznaji da je Bog ljubav, svjetlo svijeta, da smo, zahvaljujući božanskoj milosti, stvoreni da volimo i da budemo voljeni, da smo kroz klanjanje i svete mise u trajnom zajedništvu s braćom  i sestrama. Odgajani smo da je euharistija, kao sakrament ljubavi, središte Crkve, vrelo njezina postojanja, najjača veza koja je veže s Bogom, a u njezinom krilu povezuje vjernike međusobno«, priča nam Jelena i dodaje kako je Katolička crkva bila čuvar hrvatskog nacionalnog identiteta na području cijele bivše države, identiteta koji je zapravo i izgrađen na njezinim tradicionalnim vrednotama.

ŽIVOT U RUMI: »Cijeli svoj život živjela sam u punoći vjere, ona je utisnuta u duh, život i rad moga naroda« kaže današnja stanovnica glavnog grada Hrvatske. Jelena je iz Livna u Rumu došla nakon što je upoznala svog budućeg supruga Jakova, autoelektričara, koji je već tada radio u »Agrorumi«. Udala se 1963. godine, a mladi bračni par vjenčao je tadašnji župnik crkve Uzvišenja svetog križa u Rumi Marinko Županić. U prvim godinama braka živjeli su u zajedničkoj kući s braćom svoga supruga, a 1968. godine uselili su se u vlastitu kuću. »Kao što je svaki početak težak tako je i naš bio težak. Ispočetka je radio samo moj Jakov, primanja su bila skromna, meni je jedno vrijeme trebalo da se priviknem na novu sredinu, a ako vam kažem da su tri obitelji živjele u jednoj kući, onda vam je jasno da nam je na početku doista bilo teško«, sjeća se Jelena svojih prvih godina u Rumi. Godinu dana nakon vjenčanja Jelena je rodila prvog sina Željka, a dvije godine kasnije Zlatka. Dok su joj djeca bila mala, Jelena nije radila, a 1979. godine zaposlila se u »Elektrovojvodini« u kojoj je ostala sve do svoga umirovljenja 1992. godine.

ODLAZAK IZ SRIJEMA: Kada je Jelena spomenula 1992. godinu, oči su joj se ponovno napunile suzama. »Bile su to godine kada je jezik mržnje nadjačao ljubav, kada su emocije nadjačale razum, kada su se temeljne vrijednosti multietničke i multireligiozne Vojvodine – poznavanje i poštivanje drugoga kao osnova suživota – srušile kao kule od karata«, prisjeća se Jelena vremena, kada su mnogi srijemski Hrvati morali golu egzistenciju potražiti u novim sredinama, pa je tako i njezin sin Željko, dobivši poziv za »vojnu vježbu«, morao bježati iz Rume. Kada je isti takav poziv dobio i mlađi sin Zlatko, a noćna telefonska zastrašivanja, lupanje po prozorima uz povike »ustaše«, kao i ostale mnogobrojne prijetnje postale nepodnošljive, obitelj Čečura se odlučuje za odlazak. Kuću su uspjeli zamijeniti za zagrebačku Dubravu u kojoj i danas žive. Ali kako nesreća nikada ne dolazi sama, tako i Jeleninoj obitelji problemi nisu prestali dolaskom u Hrvatsku. Naime, ispostavilo se da kuća u kojoj danas žive nema, a nikada nije niti imala, građevinsku dozvolu. Naravno, da im to u trenutku zamjene nitko nije rekao, a u trenucima čuvanja »žive glave« nije bilo vremena za provjere takve vrste.

Danas obitelj Čečura bezuspješno obija općinske pragove, vodi rat s bešćutnom administracijom, koja je izgleda svugdje u svijetu ista, od silnih propisa i mnoštva zakona ne vidi ljude.

Na naše zadnje pitanje je li nakon odlaska bila u Rumi, Jelena odgovara potvrdno. »Bili smo prošle godine u srpnju kada je naš župnik Boško Radielović slavio svoj zlatomisnički jubilej, a mjesec dana kasnije ispratili smo ga i u mirovinu«, kaže Jelena i objašnjava kako je vlč. Radielović bio njihov župnik od 1976. godine pa sve do odlaska iz Rume.