Arhiv tekstova

Dr. Ivan Hegediš, diplomirani inženjer arhitekture, danas je šef Katedre za urbanizam i arhitekturu na Građevinskom fakultetu u Subotici, Sveučilišta u Novom Sadu. Jedan je od  subotičkih arhitekata koji se očitovao u vezi rušenja-izgradnje novog kazališta u Subotici, projekta koji je već duže vrijeme tema broj jedan u političkim i stručnim krugovima u Subotici, a prešao je i granice općinskih atara. Tako je od šezdesetak arhitekata u Subotici ušao u grupu onih stručnjaka, koji su se javno usprotivili, kako samom načinu, kako on kaže »guranja projekta«, tako i samome projektu. Projekt Narodnog kazališta i sučeljavanja izazvana njime u javnosti bili su povod da s dr. Ivanom Hegedišem razgovaramo o procesima mijenjanja urbane strukture posljednjih decenija kod nas, odnosima između politike, struke i ekonomije.   

 

 

HR: U posljednje vrijeme govori se mnogo o razgradnji građene strukture vojvođanskih gradova, odnosno o narušavanju urbane vizure, graditeljske i kulturne baštine koja je nastajala kroz stoljeća postojanja ovih gradova. Vaša doktorska disertacija pod nazivom »Međuveze znakova marketing komuniciranja s urbanim prostorom i njegovim funkcijama« bila je upravo posvećena vizualnom identitetu grada (pa i Subotice). U čemu je značaj vizualnog identiteta grada?

Mi smo, na žalost, zaglibili u »divljem« kapitalizmu nalik prvobitnoj akumulaciji kapitala, koji ne pošteđuje niti jedan segment društva. To se manifestira kao opće urušavanje sustava vrijednosti na svim razinama, pri čemu nismo dobili, preslikali ili izgradili novi. U tom zrakopraznom prostoru se odlično instaliraju devijantna ponašanja svake vrste. Zašto bi toga bio pošteđen urbani prostor kada se u njemu odvijaju svi ovi događaji? Tako smo svjedoci da se ne poštuju postojeći urbanistički planovi, a novi donose, kako to diktiraju moćnici koji od sustava vrijednosti imaju samo jedan element – interes. No, nisam se u disertaciji bavio ovim aspektom društ-venih odnosa. Grad sam tretirao kao prostor komunikacija, u kojem komuniciraju ljudi međusobno, pojedinac s grupom, a građani s urbanim okruženjem u cjelini. Ova se komunikacija ostvaruje putem znakova. Cilj mojeg istraživanja je bila analiza i identifikacija odnosa tradicionalnih simbola grada u odnosu na marketing simbole grada, razmjene i potrošnje, trgovine i komunikacije. Tako bi se uspostavila veza između sredstava marketing komuniciranja i gradskih funkcija, otkrile zakonomjernosti po kojima se gradska sredina danas mijenja, zajedno s urbanim prostorom i arhitekturom, koja je uvijek i na svoj način bila i ostala komunikacijski sustav.

Sagledavajući ukupne kvalitete urbanog prostora za ostvarivanje čovjekovih ciljeva, preko modela realnog i mogućeg grada, možemo predvidjeti da će se težnja za postizanjem harmonije, za skladnim odnosom svih vrsta znakovnih procesa odraziti na proces marketing komuniciranja kroz njegovo uklapanje u opći komunikacijski sustav grada. To će biti postizanje jedne dinamičke ravnoteže fizičke manifestacije u prostoru. Marketing na taj način treba zauzeti svoje mjesto u urbanom prostoru kao nezaobilazni podsustav života grada.

Postizanje ove ravnoteže može omogućiti povratak arhitektonskog znaka u njegovom punom izrazu, može značiti eliminaciju kaotične kič slike grada u prostor koji će nuditi ugodne uvjete za zadovoljenje raznovrsnih potreba. Istovremeno, to znači povratak suštini grada kao prostora, koji ravnopravno omogućuje pojedincu i grupama da ostvari svoje želje i ciljeve u skladu s drugim ljudima u jednom tolerantnom i demokratskom skladu međusobno prepletenih aktivnosti.

Svi ovi komunikacijski procesi ostvaruju se kroz fizičku strukturu urbanog prostora utičući na njegovo modeliranje. Iz toga slijedi i percepcija grada koja se formira kao njegov vizualni identitet. To nije ništa drugo, nego jedna opća slika grada koju nosimo kao opću predstavu, kao doživljaj urbanog prostora, kao njegovo pamćenje.

Koliko je ova predstava grada važna vidi se iz toga da se svaka pojedinačna aktivnost (gospodarska, kulturna, sportska, obrazovna...) vezuje za prostor, za grad u kojem se odvija, za vizualni identitet kao dominantni oblik komunikacije.

Iz ovoga slijedi jednostavan, ali teško dostižan, cilj: pozitivna slika grada.

Kroz Studiju slučaja: Percepcija grada – Subotica pokazao sam na praktičnom primjeru kako se u realnom urbanom prostoru komunikacija odvija. Ukazujući na različitosti i specifičnosti, koje se mogu pojaviti u pojedinačnim slučajevima, upozorio sam na potrebu izučavanja svakog grada kao posebnog komunikacijskog sustava.

HR: U posljednjih deset godina sve su prisutniji i različiti reklamni prostori u urbanom prostoru, koji ponekada djeluju i agresivno. Što je primjereno urbanom prostoru po Vašem mišljenju? Treba li dopustiti oglašivačima potpunu slobodu ili ovaj proces treba usmjeravati i planirati?

Marketing je relativno nova pojava, ali posjeduje izuzetno snažne instrumente za postizanje svojih ciljeva. Koliko su oni opravdani za postizanje tržišnih ciljeva, toliko se kao fizička manifestacija javljaju kao agresija u odnosu na urbani prostor. Svjedoci smo pojave da sredstva propagande osvajaju urbani prostor do mjere koja ugrožava sve ostale sustave komunikacije, potiskuju arhitektonski znak u svim tradicionalnim povijesnim, pa i suvremenim oblicima. Nastavak ovoga procesa vodi stvaranju novog modela urbanog prostora – marketing grada. To je crna predstava razvoja grada koja će ostati samo teorijski model. Urbani prostor je živi organizam, koji zahtijeva sklad svih podsustava i, sasvim je sigurno, da će se marketing komunikacija dimenzionirati kao jedan od ravnopravnih podsustava urbanog prostora. To ne znači kako treba mirno čekati da se stvari dogode same od sebe već je potrebno, prilikom planiranja i oblikovanja gradskih prostora, i ovaj segment planirati i projektirati kao dio fizičke strukture prostora. Za ovo nema recepta već treba istraživati svaki segment urbanog prostora i pronalaziti njemu primjerena rješenja.

HR: U Subotici je posljednjih mjesec dana »vruća« tema rekonstrukcija zgrade Narodnog kazališta. Svoj stav ste iznijeli javno i zalažete se za ponovno preispitivanje i programa i projekta kazališta?

Da. Skupljajući dijelove mozaika, komad po komad, sada sam sasvim siguran da nam se poturaju lažne priče o kontinuiranoj aktivnosti oko ovog projekta tijekom dugog niza godina. Time se skriva napuhavanje programa i predimenzionirani projektni zadatak, izmjena uvjeta zaštite zbog projekta teatarskog stroja, potura se kao najvažnija tema bavljenje nekakvom fasadom naknadno zalijepljenom na »nedirajprojekt«... 

HR: Iznijeli ste primjedbu i o tome kako stručna javnost u dosadašnjem procesu nije bila potpuno informirana o projektu rekonstrukcije?

Društvo arhitekata Subotice broji 48 članova iz više općina Sjeverne Bačke. Nikada nije raspravljalo o ovom projektu. Elegantno je ignorirano. Organiziran je nekakav stručni stol, vrlo četvrtast, na koji nije pozvan nitko od arhitekata s drugačijim mišljenjem od onih koji »guraju« ovo čudo od objekta. Pri svemu tome, prisustvujemo krajnjem bezobrazluku da neki sitni stranački kadrovi dopuštaju sebi pravo davati stručne ocjene i diskvalificiraju arhitekte koji se ne slažu s ovim »čudom«, politikantski počinjući svoje pametovanje: »Nisam stručnjak, ali...«.

HR: Također ste postavili pitanje mora li se sve dešavati oko Gradske kuće ili bi »rušitelji-graditelji« trebali racionalnije širiti javne funkcije i izvan povijesnog jezgra grada?

Sasvim je jasno da javne sadržaje treba širiti prema ostalim dijelovima grada, kako bismo eliminirali dijelove »spavaonice«. Zašto to ne činiti s kazalištem, koncertnom dvoranom i sličnim sadržajima? Nije sve u piljarnici i kafiću. Radijalac i Prozivka također trebaju biti grad. To znači da treba nešto više osim stanovanja i njemu primjerene infrastrukture. Istodobno, centralnoj jezgri treba bolja infrastruktura za stanovanje i popunjavanje dvorišnih rupa primjerenim objektima. Grad se treba ravnomjerno graditi u svim dijelovima.

HR: Docent ste Katedre za urbanizam i arhitekturu Građevinskog fakulteta u Subotici. Jeste li na katedri razgovarali o zgradi Narodnog kazališta?

Jesmo, i utvrdili smo glavne okvire našeg gledanja na ovaj prob-lem i svoje mišljenje proslijedili rukovodstvu Fakulteta i ostalim katedrama. Svi nastavnici i suradnici s naše katedre pridržavaju se u javnim nastupima ovih stavova katedre. Uostalom, to nije niti teško kada je mišljenje zasnovano na principima struke, bez opterećenja nečijim stranačkim ili drugim interesima.

HR: Pokrenulo se i pitanje odnosa politike i struke, odnosno političara i stručnjaka na ovome pitanju. Kakvo je Vaše mišljenje je li danas uspostavljena ravnoteža između politike, struke i javnog interesa ili i dalje političari nameću svoje odluke?

Ravnoteža se uspostavlja kada na klackalicu posjednete dva približno jednako »teška« djeteta. Nisam siguran da su naši »političari« svladali bar osnovni kurs onoga što je politika stvarno.

HR: Također je pokrenuto pitanje »konzervativizma« odnosno »modernog« u arhitekturi povodom zgrade Narodnog kazališta? Kakvo je Vaše viđenje, što je to moderna arhitektura danas?

Pogrešno je ta dilema postavljena na pitanju kazališta, gdje se ne radi o uklapanju već naklapanju novog na staro. Braniti to staro ne znači konzervativizam, kao što ni guranje tog novog ne znači modernizam. Ovdje se radi o preispitivanju opravdanosti gradnje jednog mastodonta, koji nije arhitektura i nikada nije tako niti prikazan. Prikazan je samo jedan stroj za kazališnu tehnologiju spakiran u betonsku ambalažu. Što je moderna arhitektura danas? Teško je dati odgovor na ovom primjeru. Uopćeno rečeno, to je odgovor na zahtjev za zadovoljenje određenih potreba uobličen u logičan i konzekventan arhitektonski izraz. Namjerno ne spominjem bilo kakve stilske odrednice, jer nemamo još uvijek neki dominantni moderni stil. Postmoderna to nije, jer je to očito prelazna faza. Da jest imala bi svoje ime.

HR: U svojoj karijeri bavili ste se i marketinškim dizajnom. Kreator ste tržišnog znaka Subotičke mljekare koji je i danas njihov zaštitni znak, kao i niza drugih znakova, kao i jedan od autora knjige iz ove oblasti?  Bavite li se i dalje bavite ovom oblasti dizajna i predajete na Ekonomskom fakultetu marketing komuniciranje?

Upravo je u tisku knjiga »Marketing komuniciranje« gdje sam koautor s prof. dr. Suzanom Salai. Ova knjiga treba nadmašiti ulogu fakultetskog udžbenika, jer smo sabrali sve ono što je u ovoj oblasti aktualno, tako da očekujemo da bude i koristan priručnik za ljude koji već rade u praksi.

Kao gostujući predavač govorim studentima ekonomije dio programa, koji se odnosi na oblikovanje sredstava marketing komuniciranja. Praksom dizajna se bavim povremeno, kada se netko obrati za rješavanje nekog zadatka.

HR: Bili ste tehnički urednik dvotjednika »Žig«. Žiga više nema. Kakva su Vaša sjećanja na ta vremena i proces »proizvodnje« Žiga?

To je bio pionirski pothvat i radili smo ga iz čistog entuzijazma kao novi izazov. Lijepo smo se družili i radili s Vojislavom Sekeljom, Zlatkom Romićem, Tomislavom Žigmanovim, Mirkom Kopunovićem... Ako je pomogao svojim nestankom pojavljivanju tjednika »Hrvatska riječ«, onda sam zadovoljan što sam sudjelovao u doprinosu pojave glasila na hrvatskom jeziku. Ako ne, ostaje lijepo sjećanje. Pitali ste me, znači pamti se.

HR: Poznati ste u Subotici i kao dugogodišnji »jedriličar«. Što Vas je motiviralo da se posvetite ovome sportu. Kako se razvijala ova sportska disciplina kod nas i u kakvom je stanju danas?

Prvo – mladalačka radoznalost kao i svakog mladića sa sedamnaest godina. Onda, vremenom postane dio života.

Zrakoplovno jedriličarstvo je bilo značajna grana zrakoplovnog sporta, posebno razvijena u Vojvodini i Sloveniji. Ovdje se danas sve svelo na održavanje u životu zbog poznatog razloga: financija. Samo zahvaljujući samoprijegornom radu entuzijasta u aeroklubu još uvijek imamo uzoran aerodrom, kakva – takva sredstva i mnogo volje da letimo. Problem je što nema mladih. Skupa je to zabava. Ali, vrijedilo bi uložiti u obuku mladih pilota, jer dok stasaju postanu dobri ljudi u svemu čime se bave. To nije skupo.

HR: Koliko nam je poznato, bavili ste se i književnošću, objavili ste znanstveno fantastični roman »Kupola« koji se bavi budućnošću Subotice. Kažite nam ukratko o čemu se radi u vašem SF romanu, i imate li namjeru pojaviti se s nekim novim romanom? 

Da, još u gimnaziji sam objavljivao svoje pripovijetke i novele. Onda je nastupila duga pauza zbog mnogo crtanja i stručnih tekstova. »Kupola« se rodila u trenutku kada je na površinu izbila ta potiskivana potreba za ovim načinom iskazivanja. To je priča o ovom gradu u budućnosti, kroz tisuću godina, poslije velike kataklizme zatvorenog u kupolu bez kontakta s ostatkom svijeta. Glavni likovi su jedriličari. To je priča u kojoj ima arhitekture, genetike, zrakoplovstva, što je samo okvir za priču o ljudima koji žive tu s nama u ovom gradu.

Ostavio sam mogućnost da se ova priča nastavi. Možda nekoliko drugačijih kraćih formi. Tko zna? Ako se nađe vremena zapisat ću ih. 

g