Arhiv tekstova

Prva desetljeća života nisu milovala Ivicu Račana; nakon 1971. godine, kada je bio ideolog hrvatskih komunista, uspio je postati omrznut u hrvatskom narodu, no koncem osamdesetih, u miloševićevskom mraku zalaska socijalističke Jugoslavije, bio je, uz Milana Kučana, jedina svjetlost na političkom nebu. Ta je nekoć jarko crvena zvijezda sve više dobivala oblik šahovnice. 

Otvorio je put hrvatskoj demok-raciji, nosio se s mnogim pritiscima beogradskoga režima te mirno predao vlast nakon poraza na izborima. Njegova se stranka tada gotovo raspala. Čak 70.000 članova njegove stranke prešlo je u HDZ. Međutim, jasnim stavom prema demokraciji, političkim slobodama, obrani Hrvatske te usmjeravanju Hrvatske prema zemljama zapadne demokracije, Račan je uspio stvoriti respektabilnu stranku te se uspeti na vlast demokratskim putem. 

ŽIVOTNI PUT: Ivica Račan je rođen 24. veljače 1944. godine u Ebersbachu u Njemačkoj, u radnom logoru, u kojem je njegov otac Ivan bio sudski tumač, podrijetlom Osječanin. Nakon što je otkriveno da Ivan, njegov otac, kontaktira s pokretom otpora, poslan je u koncentracijski logor. Njegov otac bio je zatvorenik u Lepoglavi, sudionik Oktobarske revolucije, anarhist, po Račanovim riječima. Kad im je otac pao u nemilost, njegovu trudnu majku Mariju, podrijetlom Ličanku, spasila je neka Njemica koja ih je poslala kod svoje sestre u Dresden, gdje su zajedno preživjeli saveznička bombardiranja – bili su zatrpani u podrumu nekoliko dana. Oca su mu iz logora oslobodili Amerikanci.

Nakon rata živjeli su u Dresdenu, kasnije u mnogim mjestima pa konačno u Slavonskom Brodu, gdje je Račan završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Čitao je Faulknera i Joycea, slušao Fats Domina, Elvisa Presleya i U2, često nosio traperice i karirane košulje. Veći dio života bavio se politikom, a 1968. godine se zaposlio kao znanstveni suradnik na Institutu za društveno upravljanje.

Od sedamdesetih godina na dalje nije oskudijevao u privatnom životu, a niti se bahatio društvenom pozicijom ni materijalnim dobrima. Tri puta se ženio. Prva supruga bila mu je Agata Račan, danas sutkinja Ustavnoga suda, i majka njegove djece, Ivana i Zorana. Drugi puta se oženio Jelenom Nenadić, a 1993. godine s Dijanom Pleštinom. Živio je u nevelikom stanu na Trešnjevci. Supruga Dijana i on kupili su stan kada mu je istekla premijerska funkcija. Posljednjih godina puno su vremena provodili u vikendici na Kupi u blizini Zagreba.     

POLITIČKI USPON: Nakon 1971. godine počinje njegov uspon u politici. Postao je direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu 1982. godine. Ubrzo potom je izabran za člana Predsjedništva Centralnog komiteta SKH, pa onda i za člana Centralnog komiteta SKJ. Na 14. kongresu SKJ 1990. godine u Beogradu, izveo je iz dvorane hrvatsku delegaciju i time, zajedno sa slovenskim kolegama, označio početak kraja socijalističke Jugoslavije. 

Transformirao je Savez komunista Hrvatske u socijaldemokratsku državotvornu stranku puno prije nego je njegova stranka i dobila današnje ime SDP. Naime, Račan je osamdesetih godina, u vrijeme jeseni socijalističke Jugoslavije kada je Slobodan Milošević žario i palio političkom scenom, shvatio važnost hrvatskoga nacionalnog pitanja i golemu odgovornost hrvatskih ljevičara u događajima koji dolaze. 

DOLAZAK NA VLAST: O Račanu je puno pisano, no postoji tek jedna monografija o njegovom životu i djelu i to iz pera novinara Zdenka Duke u kojoj ima pregršt detalja iz biografije Ivice Račana, no nedostaje joj jasna i višeslojna revalorizacija pojedinih etapa iz djela Ivice Račana.

Mnogi analitičari smatraju da je Račanov dolazak na vlast označio stvarni početak demokracije u Hrvatskoj. Izveo je Hrvatsku iz izolacije i učinio je zemljom istinske političke demokracije. Čim je došao na vlast stavio je sigurnosne službe većim dijelom pod civilni nadzor, znatno olakšao položaj medija i ubrzo je nestalo nadzora nad radom novinara, a procedure izbora ravnatelja državnih institucija, javnih ustanova i škola dijelom je otrgnuo od utjecaja moćnika i one su prestale biti sinekure i mjesta uhljebljenja isluženih kadrova. Za vrijeme njegova premijerskoga mandata država je postala korektan i poželjan gospodarski partner, a uvođenje učinkovitih mehanizama nadzora nad poslovanjem lokalnih vlasti većim je dijelom ograničena samovolja moćnika. Zatvoreni su politički projekti, koje je u ostavštinu Račanovom kabinetu ostavila vladavina Franje Tuđmana, nastavljeni su projekti koje je Račanov kabinet ocijenio kvalitetnima i započeti su novi, za koje, zbog stjecaja raznih okolnosti, nije bilo dovoljno vremena da se dovrše u mandatu Račanove vlade. 

SILAZAK S VLASTI: Neizvršenje projekata, rastuća nezaposlenost, nedovoljna odlučnost da se riješi privatizacijska zavrzlama ili barem kazne očite pljačke u privatizaciji, frakcijski sukobi unutar koalicije, kao i izostanak međunarodne podrške zbog njegove neodlučnosti u izručivanju osumnjičenih za ratne zločine, slomili su povjerenje Hrvata u koalicijsku vladu Ivice Račana. Nakon četverogodišnje vladavine liberalnih i lijevo orijentiranih stranaka, na vlast je iznova došla desna opcija hrvatske političke scene. Međutim, gospodarski zamah i utiranje puteva prema izgradnji demokratskoga društva nisu imali alternative. Čvrsta ruka Ive Sanadera, koji je i sam nositelj pozitivnih demokratskih procesa i ima jasan stav prema euroatlanskim integracijama, pomela je iz redova HDZ-a jastrebove, koji su, zapravo, sprega visoke politike i tajkunskoga miljea. 

NE ZNAMO…: Ivica Račan 31. siječnja 2007. obznanjuje da se zbog atipičnog tumora na desnom ramenu privremeno povlači iz politike.

Život Ivice Račana istekao je 29. travnja 2007. godine u 3 sata i 5 minuta. Ne znamo je li 1978. godine čuo glas Boga kada je preživio prometnu  nesreću u kojoj je poginulo deset ljudi i nakon koje je iznova učio hodati i govoriti ili kada je s nepunih 30 godina preživio infarkt na planinarenju u slovenskim Alpama; ne znamo što je osjetio kada je desetak minuta šutio s papom Ivanom Pavlom II. dok mu je papa držao ruke među svojim rukama; znamo da nije otišao k Marxu, kako bi to izvijestila kineska štampa kada bi umro kakav viđeniji komunist. Priključimo se misli kardinala Josipa Bozanića, koji je na počinak Račana ispratio riječima: Preporučujem (ga) Božjem milosrđu.                      g