Arhiv tekstova

U svijetu postoje mnoge zablude. Nažalost i u životu vjernika također. Već više od sto pedeset godina se provlači u svijesti vjernika da je vjera skup vjerskih istina, dapače, da je vjera vjersko znanje. Čuju se često »tužaljke« kako je niski stupanj vjerskoga znanja i zbog toga su nam crkve sve praznije. 

Vjersko je znanje potrebno. Vjerska je naobrazba neophodna. Često i danas u medijima susrećemo »nebulozni rječnik« koji odaje strahovito vjersko neznanje i nepoznavanje ne samo materije nego i osnovne terminologije koja je vlastita crkvama i vjerskim zajednicama. Nije grijeh to ne znati, ali je grijeh o tome pisati, a ne znati ni osnovne pojmove ispravno i točno. Ali, eto, događa se. 

 

VJERA I ZNANJE: Vratimo se prvoj tvrdnji. Kada se je počelo »uvlačiti« u svijest vjernika poistovjećivanje stupnja vjere s vjerskim znanjem? U vrijeme racionalizma. Vrijeme kada je čovjek htio prodrijeti vlastitim umom u sve pore tajni, ne samo zemaljskih, nego i nadnaravnih. Nije krivo prosvjetiteljstvo što je tako željelo, ali je kriv način na koji se je to željelo. 

S druge strane, u isto se vrijeme javlja jedan drugi fenomen, a to je slabljenje obiteljskog odgoja kao jedinog zakonitog mjesta integralnog odgoja osobe. Bez sumnje potrebne su škole i potrebno je učenje. Potrebno je znanje bez kojega se ne može. Samo je pogreška u tome što se na »umjetni« način djeca »izvlače« iz naravnog obiteljskog kruga i škola im se, pa i crkva, nude kao zamjena obitelji. To je nemoguće. Obitelj, crkva i škola se trebaju nadopunjavati, a nikako isključivati. Problem, dakle, nastaje kada se ta tri čimbenika ne stapaju u jedno. To je početak opadanja vjerske prakse i vjerskog znanja. 

Nikada ne smijemo zaboraviti da kršćanstvo nije vjera »znanja« koja bi nikla na vjerskoj nauci kao takvoj, nego je ona čin opredjeljenja na ponudu milosti utemeljena na svjedočanstvu. Isusa su u Jeruzalem na Cvjetnicu dopratile desetine tisuća učenika. Na Kalvariju je s njim uzišlo samo troje ljudi. Majka, koja gubi sve u svom sinu, pa joj je predanje u smrt i tako »oslobođenje«. Uzišao je prijatelj koji je stavio »glavu u torbu« i uzišla je obraćenica kojoj je Nazarećanin oprostio njeno zlo i izliječio je od njenoga grijeha. On je nije osudio. A gdje su ostali? Napustili su Isusa i pobjegli. Dakle, nisu povjerovali Isusovoj nauci, makar su ga slušali tri godine. Kada je došla kušnja, pa i Kalvarija, postotak vjernosti se smanjio za 99 posto. 

 

POTREBA SVJEDOČENJA: Među-tim, čin uskrsnuća, kao nadpovijesni čin, nadmašuje mogućnost spoznaje u smislu razumijevanja, nego ostaje samo čin prihvaćanja tog nadnaravnog fenomena i potreba svjedočenja: »Ja sam ga vidio, ja sam s njim bio, ja sam s njim razgo-varao.« Koje čudo da je onda prvi svjedok uskrsnuća Marija Magdalena ili učenici? Jasno, oni su imali iskustvo susreta i to su iskustvo podijelili s cijelim čovječanstvom. Kršćanstvo se, dakle, temelji na izvještaju svjedoka, a ne učitelja. Ono što sada začuđuje je naša situacija danas. Naime, i crkvena zajednica okupljena na euharistiji mora imati iskustvo susreta s Uskrslim. Koliko puta je svaki vjernik, ako je iskren, morao priznati, doživio činjenicu da mu je Krist pomogao, da ga je Krist spasio, da je Bog milosrdan? Zašto o tom šutimo? Ako smo vjernici, to iskustvo svatko ima. Zašto ga ne predaje dalje? Jednako tako je pitanje jesmo li u svojim zajednicama, susretima, događajima, slavljima prepoznali prisutnost Kristovu? Ako jesmo, opet ostaje pitanje zašto nismo nikome to posvjedočili? Ako pak nismo, što smo onda slavili? Čemu smo se sastajali? To su pitanja koja daju naslutiti neviđene posljedice kršćanstva koje je svjedočko i kršćanstva koje je samo naslijeđe. Kršćanstvo koje je i svjedočanstvo, je živo kršćanstvo. Ima perspektivu, ima budućnost, ali ima i zadatak. Kršćanstvo koje je samo naslijeđe, u sebi je već prošlost, nema životnosti, stoga nema ni budućnosti.  

EUROPA NA RASKRŠĆU: Na tom se raskršću nalazi danas Europa. Nije pitanje samo Europskog Ustava što se u njemu ne spominje Bog, nego je daleko veće pitanje što se Europa ovaj čas odriče svojih korijena i apostatira. Ona u času svoje apostazije više nema uporišta za moralni preokret, obraćenje, jer gubi vezu sa moralnim vrednotama svoga naslijeđa koje ne oživotvoruje ekonomijom, jer je ekonomija u sebi ne-životvorna, nego samo uporište kao sredstvo, a ne kao cilj. Ekonomsko blagostanje, ako postane cilj, osiromašuje čovjeka, makar mu daje uvjete za bolji život, ali ako nema kičme i to one duhovne, onda zarobljava čovjeka. Zar nam trebaju robovi? Ali, pogledajmo istini u oči. Europa postaje robovlasnička. Prodaje se sve i svakoga. I nacionalni kapital i nacionalni interes, a onda i nacija. A da ne govorimo o pojedincu koji je predmetom prodaje. Tko se može usprotiviti tom mentalitetu? Samo svjedoci da je Nazarećanin drugačije činio i naučavao. Ali naša snaga nije u naučavanju nego u svjedočenju i životnoj praksi. 

Dakle, uskrsno kršćanstvo je snaga, a ne ideologija. Čovjek u središtu povijesti koji je zato jak jer je oslonjen na onoga tko jakost daje. Jakost nadnaravnu, trajnu i svjedočku. Došao je čas ili oživjeti kršćanstvo u njegovoj autentičnoj snazi života ili će vrlo brzo Europska područja postati plijenom nekih drugih religija ili područje bez religije. Ne žalim ja Europu zato što će možda nestati kršćanstvo, ono će živjeti drugdje. Žalim čovjeka Europe što će bez kršćanstva postati ne-Europljanin.                                            g