Arhiv tekstova

Otkako postoji mogućnost slušanja nastave na hrvatskom jeziku u osnovnim školama, a kasnije i u srednjoj, postoje i pitanja zašto učiti hrvatski jezik i koji je značaj učenja ovoga jezika. 

Mnogi na ova pitanja ne žele odgovoriti, dok će drugi vrlo jednostavno reći kako je normalno da pripadnik jednog naroda, u ovom slučaju Hrvat uči i poznaje svoj materinji jezik. 

Trenutno se ova mogućnost pruža već u vrtiću, zatim u osnovnim školama pa i u srednjoj. Hoće li netko pohađati nastavu na hrvatskom jeziku u vrtiću i osnovnoj školi odlučuju  roditelji, dok učenici u srednjoj školi sami donose tu odluku. No i ovdje je bitan utjecaj roditelja. Ukoliko djeca do polaska u srednju školu nisu imala priliku susresti se s materinjim jezikom i ako u njima nije probuđena nacionalna svijest, teško će se  tek tako upisati na još jedan dodatni predmet. Na ova pitanja odgovorila nam je i profesorica hrvatskog jezika i književnosti Miranda Glavaš- Kul. »Mnogi misle ako razumiju hrvatski jezik da ga ne moraju  učiti jer ga već znaju, što nije točno. Hrvatski i srpski jezik pripadaju istoj porodici jezika. Nekada se na ovim prostorima učio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik. Srpski je jezik, koliko je meni poznato, ostao onakav kakav je bio ili sličan, dok su se u hrvatskom jeziku dogodile i događaju bitne promjene. U rječnik su vraćene neke riječi koje su godinama bile potiskivane. Iako ima  puno sličnosti između dvaju jezika, postoji puno različitosti. Hrvatski jezik nije srpski jezik, nego su to dva različita jezika i samim tim je jasno zašto ga trebamo učiti. Izučavanje hrvatskoga jezika nije bitno samo za one učenike koji planiraju kasnije ići na studij u Hrvatsku, nego je jednako važno za sve koji se osjećaju Hrvatima. No, za djecu je posebno važno da znaju što su  i  kojem narodu  pripadaju, a samim time i da uče svoj materinji jezik. U srednjoj školi učenici su već svjesni svog identiteta, no oni se susreću s nizom problema« objašnjava profesorica Miranda. Jedan od problema, kako je pojasnila Miranda Glavaš-Kul, je i faktor sredine. Djeca u obitelji govore ikavicu ili ekavicu, s prijateljima najčešće govore srpskim jezikom, a na satu hrvatskog jezika govore hrvatski, ali to je u odnosu na svo ostalo vrijeme  jako malo. Učenici u Gimnaziji »Svetozar Marković« u Subotici imaju jednom tjedno dva sata hrvatskog jezika što je u usporedbi s drugim predmetima premalo. Djeca ne mogu puno naučiti niti upoznati svoju povijest i kulturu u tako kratkom vremenu. »Svi koji su zainteresirani za svoj jezik i kulturu mogu posegnuti i za drugim oblicima učenja. Osim u  školi pružaju im se i druge mogućnosti. Oni koji žele mogu  kod kuće razgovarati na hrvatskom jeziku, imaju mogućnost koristiti medije: gledati HTV, čitati časopise i novine na hrvatskom jeziku, čitati knjige hrvatskih autora kao i one koje su prevedene na hrvatski jezik. Nije to neizvedivo, samo je potrebno malo više vremena.  Na taj način mogu proširiti svoje znanje. Ali najvažnije je da redovito pohađaju sate hrvatskog jezika jer u školi uče standardni književni jezik.  Osim književnog jezika vrlo je važno njegovati dijalekte da se ne zaborave ili ne zanemare jer su oni dio bogatstva svakoga naroda. Problem je što samo gimnazijalci imaju mogućnost učenja materinjeg jezika.  Trebala bi se pružiti mogućnost i u drugim srednjim školama, ne samo zbog kasnijeg studija u Hrvatskoj, nego zato da svi imaju istu mogućnost naučiti nešto o svom narodu. U očuvanju svog identiteta i jezika veliku ulogu ima i Crkva jer se služe mise na hrvatskom jeziku, ali svakako najveća odgovornost i uloga je na roditeljima.« objasnila je Miranda Glavaš-Kul.