Arhiv tekstova

Usmena književnost je najstariji, najdugotrajniji, oblik umjetničkog stvaranja jezičnim medijem, a Vujkov je ustrajno sabirao te priče što su ih naši stari znali, pamtili, živjeli i prenosili iz naraštaja u naraštaj. Zimi uz ognjište ili banak, u mobi dok se komuša i kruni kukuruz, u mlinu, u berbi, u kovačnici, ili pekući rakiju, sjedeći na kućnom pragu, na klupici isprid vrataca za toplih ljetnih večeri. Pamtio je govorenja čobana na paši, težaka nakon povratka s poljskog rada, riječi izgovarane u vrijeme namirivanja blaga, tijekom obiteljskih okupljanja i blagdana, pri čuvanju umrloga. Nebrojeno mnoštvo pričica i priča što s ih ljudi umetali u svakodnevni razgovor, a svaka je riječ što ju je zabilježio bila dio zbilje koja bi do danas nestala u nepovrat. Naučio je slušati što govore odrasli djeci, odrasli odraslima, osluškivao riječi vojnika, prosjaka, redovnika, svećenika, putnika u svratištima. 

Bio je posljednji naš a nesumnjivo najveći sakupljač, svjestan toga i zato uporan, temeljit, odgovoran prema svakoj riječi i govorničkom obliku. U razdoblju dok je još bilo živo sjećanje na posve drukčiji svijet i svijest o tomu, makar su već postup-no jenjavale gdjekoje tradicijske prigode okupljanja i pripovijedanja, Vujkov je neumorno zapisivao sve što je čuo: priče, pripovjedne fragmente, napose živi govor, osjetljiv i za sve dijalekatske nedosljednosti. Bilježio je točno od riječi do riječi, čuvajući vjernost izrečenoga, ali ne uvijek i ne pod svaku cijenu. Izostavljao je nefunkcionalna ponavljanja, slučajne ili manje pogreške pripovjedačeve i težio spajanju, srastanju, dijelova što ih je čuo na različitim mjestima, od kazivača koji se, možda, nikada nisu ni susreli – kadgod bi bio uvjeren da je prepoznao obrise razmrvljenih pripovjednih cjelina! Ovaj je postupak nazivao »duhovnom arheologijom«, zbog čega je trpio i stanovite prigovore suradnika pojedinih instituta i katedri za etnologiju i/li folkloristiku, ali je odlučno otklanjao njihove zahtjeve. Razumije se, žanrovi su pojedinih kazivanja bili različiti i Vujkov je o tome dosljedno skrbio, zapisavši neke među najljepšim pripovijetkama, a posebno bajkama, ikada stvorenim. 

Njemu zahvaljujući starije od najstarijega, govorenja za dugih noćnih razgovora i pripovijedanja, što su se lagano i zauvijek iskradala iz bunja, nabijanica i salaša, hlapeći prije no što su se ove nastambe rastrošne i ruševne vratile zemlji, izravnavajući se s linijom susreta neba i ravnice, ostale su upisane i bilježnici, ili na magnetofonskoj vrpci. Vujkovljevom rukom zapisane i zapamćene, riječi što su stoljećima trajale u ovim obitavalištima, označavajući sve što postoji, svaki ma i najmanji predmet, sve pojmove, i sve što čovjek može misliti i osjećati, i danas nam ne prestaju ulaziti u snove, i u nove naše domove – makar su i oni tek samo privremeni trijumf zemlje u nadmetanju s nebom. Opis tegobne svakodnevice, ali i ljepote življenja, uz prikaz različitih vjerovanja i nadnaravnih bića, što nam ih je Vujkov ostavio tvoreći zavidan stvaralački opus, bez premca u hrvatskoj književnosti, ostaje trajan poticaj za jezikoslovce, književne kritičare, povjesničare književnosti i dr. 

Kako zapaža Lazar Merković, cjeloživotni prijatelj Balinta Vujkova i zacijelo najbolji poznavatelj njegova stvaralaštva, Vujkov je tijekom obilaska mjesta u kojima žive Hrvati, zabilježio iskaze preko tisuću kazivača, što ih je obradio i objavio u više od dvije tisuće priča obuhvaćenih u sedamnaest knjiga i dvije antologije izašle za njegova života, te u šest posthumno tiskanih knjiga. Posljednja među ovim knjigama je djelo »Krilati momak« objavljena 2005. godine u suizdavaštvu NIU »Hrvatska riječ« i Ogranka Matice hrvatske Subotica. 

Balint Vujkov, po obrazovanju pravnik, neko vrijeme odvjetnik i dugogodišnji sudac, bio je, također, pjesnik, romanopisac, esejist, publicist, urednik, a također i glavni i odgovorni urednik onodobne »Hrvatske riječi« (od 27. kolovoza 1948. do 1. veljače 1949.), pokretač i urednik književnog časopisa »Bunjevačko kolo« (1933.–1935.) uređivao je i surađivao u subotičkim časopisima »Stvaranje«, »Njiva« i »Rukovet«. 

U Kraljevini Jugoslaviji, nemilosrdno je proganjan i žigosan kako od režima tako i od dijela onodobne, ovdašnje, hrvatske oporbe. Zatim tijekom okupacije, kada je bio zatvaran, a rat je završio u logoru, ali i po okončanju II. svjetskog rata, od početka pedesetih godina zbog zalaganja za uvođenje hrvatskih škola, potom u razdoblju »hrvatskog proljeća«, nakon čega je desetljeće i pol bio osuđen na šutnju, sve do 1986. godine kada mu je objavljena knjiga »Jabuka s dukatima« i kada dobiva svoju prvu javnu književnu večer u svojem rodnom gradu.

»Malo je poznato – piše Lazar Merković – da je Vujkov s nekolicinom najbližih suradnika bio glavni inicijator i nositelj svega što je imalo hrvatski predznak u sjevernoj Bačkoj, ali i mnogo šire. Nedovoljno je poznato kako je B. Vujkov uistinu, bio začetnik i realizator gotovo svih važnih i značajnih hrvatskih institucija u Subotici, radi čega su i njegove priče, što ih je sakupljao i obrađivao u narodu, nosile predznak ‘opasnog nacionalizma, šovinizma’, itd. Ovakve ocjene nisu mogle izmijeniti, ili umanjiti ni afirmativne prosudbe kompetentnih, uglednih i utjecajnih knjiženih kritičara  iz Vojvodine, Srbije, Hrvatske, niti ocjene inozemnih književnih kritičara, koji su unatoč političkih osuda, punim glasom i bez ostatka ukazivali kako je opus B. Vujkova, ne samo u hrvatskoj književnosti, nego također i u cjelokupnom južnoslavenskom književnom prostoru, pravo otkriće, te da je svima darova veliko i iznimno djelo. Nije pomoglo ni što su ga stavljali uz bok glasovite braće Grim i drugih velikana, sakupljača i obrađivača usmenog narodnog blaga«. 

Ne obzirući se na zlo koje mu priređuju suvremenici i suzavičajnici Balint Vujkov nije prestajao sakupljati priče svoga naroda i njegove riječi, o tome je u predgovoru knjige »Cvjetovi mećave«,( str. 25) među ostalim napisao: »...čovjek (je) sve dotle samosvojna ličnost dok poznaje svoj jezik. Zdanja nestaju u ruševinama, živa bića se pretvaraju u prah, godina odnosi plodove unepovrat – jedino riječ ostaje, prenosi se s pokoljenja na pokoljenje snagom neuništivog spomenika, njen iskonski bitak odolijeva svim strujama dotrajavanja, reinkarnirajući se novim rezonancama, sjajem, treperenjem ...«