Arhiv tekstova

U utorak smo prisustvovali jednom doista izuzetnom događaju u hrvatskoj zajednici. Jedna primopredaja dužnosti bila je ujedno i kulturni događaj u svečanom i radosnom ozračju uz lijepe riječi, pjesmu i smijeh. Prvi urednik »Zvonika«, sada već, kako sam kaže,  bivši urednik, radosno je predao dužnost glavnog urednika, koju je obnašao trinaest godina, svome nasljedniku. 

Ovaj vjerski, katolički mjesečnik, devedesetih je godina, osim stranačkog glasila »Glas ravnice« i subotičkog dvotjednika »Žig« bio jedan od rijetkih svjedoka da i na ovim prostorima žive hrvatska riječ i Hrvati. No, ne pišemo ovaj uvodnik samo zbog značaja koji je ovaj mjesečnik imao i ima za vjerski, duhovni, kulturni, pa i nacionalni život Hrvata na ovim prostorima, već i zbog načina i ozračja u kojem se dogodila primopredaja dužnosti. 

Svjedoci smo bili da se napuštanje jedne dužnosti, čak i onda kada se radi o stvaranju i razvijanju jedne sasvim nove institucije u teškim uvjetima, volonterski i uz puno entuzijazma pa i žrtvi, može doživjeti i kao sasvim normalna stvar. Kao radostan a ne traumatičan događaj. Ovaj je događaj, doista možemo reći, bio životan dokaz kako u hrvatskoj zajednici ima entuzijazma i snage i velikih  ljudi  koju svoju veličinu i snagu pokazuju u tome da osjete trenutak kad trebaju prepustiti svoje mjesto drugima. Jer u svakome poslu, kad se dugo radi, dođe i do »zamora materijala«, zasićenja.

Ako se odlazak s dužnosti ne shvaća kao osobni poraz, gubitak »značaja«, moći, utjecaja i resursa, već kao prirodan proces smjene ljudi na odgovornim dužnostima, i ako pri svemu tome ostajemo prijatelji, nema sukoba, nema ružnih riječi i svađa. Dapače i onome koji dolazi lakše je jer zna da i on može doći i otići s dužnosti na lijep način. 

A kad je riječ o obnašanju javnih dužnosti, ponekad se i drugi zasite onih koji se predugo i grčevito bore zadržati neku poziciju. A najžalosnije je ako, kad odemo s pozicije i kad više nismo »glavni«, postajemo ogorčeni pa i destruktivni kritičari naših nasljednika i gubimo svaki interes za ciljeve koji su nam, barem na riječima, bili do nedavno »sveti« i najvažniji na svijetu.