Arhiv tekstova

Niti stotine kilometara udaljenosti od najbližih zimskih sportskih centara Vojvođane nikada nisu sprečavale da se rekreativno, za svoju dušu, bave i skijanjem. Počelo je još tamo negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je subotičko turističko poduzeće »Kekec« kupilo odmaralište u Kranjskoj Gori i namijenilo ga prvenstveno zimskom, ali i ljetnom učeničkom turizmu. Ubrzo su još dva vojvođanska grada kupila odmarališta u tom malom, privlačnom alpskom mjestu na tromeđi Slovenije, Austrije i Italije.

Već tada su prve generacije đaka iz pojedinih vojvođanskih mjesta zimske ferije počele provoditi u Kranjskoj Gori spuštajući se na skijama padinama Vitranca. Odmaralište »Kekeca« zapravo je bila idilična kuća na kat na obodu sela, uz potok podno planine, s nekih 5-6 soba i ukupnim kapacitetom od tridesetak kreveta. Odlaske autobusom »Kekec« je organizirao u suradnji sa školama, u smjenama od po 8 dana.

Sedamdesetih godina »Kekec« se kao tvrtka razvio, pa je preko puta starog odmarališta došao u posjed nove, suvremene zgrade hotelskog tipa, s tridesetak soba – dvokrevetnih, trokrevetnih, šesterokrevetnih. Tada je zimovanje u Kranjskoj Gori postalo masovna atrakcija za subotičke đake. Tijekom zime, počevši od sredine studenoga pa sve do topljenja snijega u rano proljeće, put Slovenije odlazile su stotine ovdašnjih mališana. 

Aranžmani su bili pristupačni, roditelji su ih plaćali na otplatu, i skijanje tada uopće nije bio luksuz. A svaki je boravak u Kranjskoj Gori za te klince od 7 do 18 godina, jer osnovcima su se pridružili i srednjoškolci, bio poseban, nezaboravan. Ustajanje je bilo u 7 sati, doručak u 7:30, a u 8 se već kretalo na skijaške staze. Kako su godine prolazile, tako se i infrastruktura podno Vitranca razvijala, pa je koncem 80-ih već bilo nekoliko desetina žičara. Svaki je skijaš kupovao karticu i stavljao je oko vrata, a kontrolori su na njima bušili točkice, kao svojevremeno kondukteri u tramvaju. Jedna točka za žičaru Mojca, dvije za Kekec, 3 za Podkoren, 4 za Vitranc II. Povratak na ručak u »Kekecovo« odmaralište bio je oko 13 sati, a onda opet na snježne staze, sve do mraka. Večeri su bile rezervirane za zabavu uz jukebox u restoranu odmarališta, ali i za izlaske, no, odmaralište se zaključavalo u 22 sata pa je tako ostajalo dovoljno vremena i za noćni odmor. Vjerojatno najljepši izlazak u to vrijeme bio je odlazak na pizzu u »Jasnu« pokraj istoimenog jezera, u ugodnoj polusatnoj šetnji po snijegu i svježem zraku, stazicom kroz šumu. 

Svaka je smjena obvezno imala i po jednu inozemnu šoping ekskurziju koja bi trajala nekoliko sati – u talijanski Tarvizio ili austrijski Villach. I jedan i drugi gradić tek su nekoliko kilometara udaljeni od Kranjske Gore. Tada su još, dakako, postojali granični prijelazi i potreban je bio pasoš, ondašnji crveni.  

I hoteli su tih godina nicali, turizam se općenito širio. Skijaša je bilo iz svih krajeva bivše države, puno i iz inozemstva, no nekako je dojam, barem onih s kojima smo ovih dana o tome razgovarali, da je najviše bilo Subotičana. 

Mnoge su učiteljice, nastavnice i nastavnici iz Subotice vodili školske grupe u Kranjsku Goru, a od onih koji su najčešće bili smjenovođe sjećamo se legendarnih: nastavnice Stanke Kovačev (OŠ »Jovan Jovanović Zmaj«), nastavnika Šeše i Cvrleta (Vlastimir Šešević i Tomislav Cvrkušić iz OŠ »Ištvan Kizur«), nastavnika Žive (Popov, OŠ »Jovan Mikić«) i nastavnika Gojka (Vuksanović, OŠ »Vuk Karadžić« iz Bajmoka).

Djeca iz Vojvodine uglavnom su nosila svoje skije, najčešće marke Elan (zbog Stenmarka i Križaja koji su tada bili najveće zvijezde bijelog sporta), a rjeđe Rossignol ili Atomic. Vezovi su obvezno bili Marker. Za one koji nisu imali svoje skije pobrinule su se matične škole, koje su ih kupovale i povoljno iznajmljivale svojim učenicima. 

Poseban je doživljaj bio odlazak žičarom na Vitranc II, na vrh planine u čijem su podnožju skijaški tereni. Vrh je na 1600 metara nadmorske visine i odatle su se po strminama spuštali samo, lijepo rečeno, najhrabriji. Na samoj najvišoj točki nalazio se planinski dom iz kojeg se preko cijelog dana širio opojni miris kuhanog vina i čaja, a pogled se na sve četiri strane svijeta prostirao po zaleđenim Alpama.  

Za mlade ravničare tamo gore gotovo je nadnaravan bio svakodnevni prizor skijašica i skijaša u kupaćim kostimima, koji se usred zime izležavaju na jarkom suncu, a sve na ležaljkama u snijegu dubokom najmanje jedan metar. Iako je temperatura zraka na Vitrancu u hladu u to doba godine rijetko iznad -20 stupnjeva, sunce uvijek prži toliko jako da je sunčanje gotovo poput onog na moru ljeti. Može se i izgorjeti.

S devedesetima prekinuta je i tradicija organiziranih odlazaka iz naših krajeva na zimovanje i ljetovanje u Kranjsku Goru. Išlo se, naravno, i tada na skijanje, ali su destinacije promijenjene. Kranjsku Goru zamijenili su Kopaonik u Srbiji ili Stary Smokovec u Slovačkoj, a oni s dubljim džepom uživali su u terenima Kitzbühela ili Innsbrucka. Skijanje je od tada zabava za dobrostojeće, za razliku od jurcanja po snježnim padinama Kranjske Gore koje je bilo dostupno svima.

Na fotografiji koja je povod ovoj priči, snimljenoj krajem 70-ih ili početkom 80-ih, četiri su prijatelja koja, ako sjećanje dobro služi, nisu propustili niti jednu sezonu u Kranjskoj Gori: Branislav Suknović, Darko Rudinski, Sava Dimitrović, te potpisnik ovih redaka, i dalje se povremeno znaju prisjetiti »onih dana«.