Arhiv tekstova

Nova je godina. Nešto je prošlo a novo dolazi. Za ilustraciju jednog razmišljanja koristit ću »mrvice« iz jedne priče. Dobra je. Kao svaka priča, na ljepši način nego što je naša svakidašnjica daje poruku. Priča kaže da je bio jedan grad koji ni po čemu nije bio poseban. Stanovnici su živjeli jednostavno, nisu bili ni bogati ni siromašni. Imali su jednu jedinu posebnost: voljeli su cvijeće. Uzgajali su ih u lijehama, u vazama, pa čak i u praznim kantama i limenim kutijama. Cvijeća je bilo posvuda: na prozorima, na balkonima, po stubištima, u dvorištu. Benzinske crpke su također bile pune cvijeća. Gradom je lepršalo i mnogo šarenih leptira. Ni kišni dani tu nisu bili tužni i mračni. Cvijeće je razveseljavalo svojim bojama, a oko sivih zidova lepršali su žuti, plavi i crveni leptiri. Noći također nisu bile mračne. Snovi tih građana bili su puni boja, nosili su ljude u visine, k nebu iznad kuća, te su letjeli poput leptira. 

Pojavio se čudan gradonačelnik koji je grad htio izmijeniti. Poručio je: trošite previše vremena na cvijeće. Zbog toga ne radimo ništa korisno. Svoje kuće i trgovine moramo osuvremeniti, moramo sagraditi veće tvornice. Djeca trebaju ozbiljnije studirati. Zato dosta cvijeća! Dosta leptira! Snovi su sasvim beskorisna stvar. I onda je zabranio uzgajanje cvijeća u vrtovima, po uredima, na prozorima, na šalterima i benzinskim crpkama. Posvuda. Organizirao je uklanjanje cvijeća i pomor leptira. Građani su ipak otkrili mjesto gdje je uklonjeno njihovo cvijeće. To mjesto su nazvali »groblje snova«. Gradić bez cvijeća i leptira postao je turoban. U njemu su sagrađene brojne velike zgrade. Po ulicama su se nanizali beskrajni redovi automobila. Posvuda se čulo njihovo brujanje, jer su ljudi vječito nekamo žurili, vikali jedni na druge i jurili za svojim poslovima. Nitko više nije sanjao, pa su noći postale tamne kao da su crni prekrivači padali s neba i gušili grad. Kako je dosadan ovaj grad, govorila su djeca. Bila su djeca tužna. Ni igrati se nije lijepo kad nema cvijeća, stabala i leptira. Djeca su se ipak složila da bi trebala nešto učiniti. Pokušali su crtati cvijeće u razredu ali su bivali kažnjeni. Tko god je pokušao družiti se s ljepotom prirode smatran je zastarjelim. I odrasli su željeli da se cvijeće i leptiri vrate u grad. Pokušavali su zasaditi malo cvijeća makar i najskrovitije. Jedan se je čovjek dosjetio i poručio svima: Maštajte, to vam nitko ne može zabraniti! Sačuvajte ljepotu barem u duši. Jedne noći su se djeca potajno šunjala do groblja snova. Iznenada se začula grmljavina, približavalo se nevrijeme. Djeca tek što su stigla kući, nevrijeme se sručilo na polje snova. Jak vjetar je porušio zidove, počupao cvijeće, polomio mala i velika stabla te ih zajedno s kišom raznosio po gradu. Za nekoliko su dana iz posijanih i zalijevenih sjemenki niknuli izdanci, a ubrzo i čitavi buseni trave i raznovrsnog cvijeća. Grad se ponovno ozelenio i napunio cvijećem. Cvijeća je bilo u vrtovima, po uredima, na benzinskoj crpki, u svakom kutu maloga grada. Zatim su se pojavili i leptiri raznih oblika i boja. Gradski stražari bijahu zaprepašteni. Bacali su kape na pod i bježali. Građani međutim bijahu presretni. Odlučili su da će slaviti Dan cvijeća – ne samo te godine, već svake godine u isto vrijeme. Djeca su se smijala i igrala kao prije. Noći su opet bile bistre i mirisne. Ljudi su sanjali snove koji su se dizali k nebu kao tisuće leptira i blještali na mjesečini. 

Obično se događa da ljudi misle kada stariji pričaju »o prošlim vrjemenima« da je to znak starosti. Možda jest. Međutim, kada se govori o vrednotama onda nema prošlih vremena. Vrednote ostaju, vrednote. Imam dojam da se u naše vrijeme u kojem brže jurimo mi nego samo vrijeme, brzinski promaše i mnoge vrednote. Pitanje vrednota je temeljno pitanje opstanka ili pada jedne civilizacije. Napredak nije neprijatelj niti je novina ili otkriće neprijatelj. Dapače, to je dar i znak napretka civilizacije. Problem je u tome što se u te novine ili korake napretka ne prenesu i trajne vrednote. One su od Stvoritelja i mogu se mijenjati svi zakoni, ali će posljedice biti katastrofalne kao što nas već sada zapljuskuju ekološke pa i klimatski aveti. Čovjek se može izdići iznad svega, samo ne iznad naravnog Božjeg zakona. Svijet je stvoren kao lijep i zato su sklad i ljepota naravni Božji zakon. Želja mi je da u novoj godini možda i bude »neka nova oluja« koja bi nam vratila mirne snove, ljepotu cvijeća i civilizaciju ljubavi.