Arhiv tekstova

Dobriša Cesarić, antologijski pjesnik hrvatske književnosti, esejist, urednik i prevoditelj, rođen je u Požegi 10. siječnja 1982. godine., od oca Đure i majke Marije. U trećoj godini s obitelji seli u Osijek koji postaje gradom pjesnikova djetinjstva u kojemu završava pučku školu i započinje gimnaziju, no 1916. godine obitelj seli u Zagreb. Iste mu je godine u zagrebačkom omladinskom listu »Pobratim« objavljena prva pjesma »I ja ljubim«. U Zagrebu završava realnu gimnaziju te se 1920. upisuje na Pravni fakultet koji ubrzo napušta i prelazi na Filozofski fakultet zagrebačkog Sveučilišta. Nakon svršetka studija, kratko je vrijeme radio u zagrebačkom HNK-u, a zatim kao knjižničar u Higijenskom zavodu. Oženio se gimnazijskom profesoricom Elzom Šohaj 1929. godine. U vlastitoj je nakladi objavio zbirku pjesama »Lirika« (1931.) za koju mu je jamac bio Miroslav Krleža. Poslije Drugog svjetskog rata radio je kao urednik u Nakladnome zavodu Hrvatske. 

Cesarić je svoje djelo gradio sporo i promišljeno, a svojom je smionom originalnošću otvorio novu stranicu hrvatske lirike. Njegova poezija nije pomodna, nego čitatelje osvaja mekoćom i toplinom riječi, diskretnošću motiva i osebujnim osjećajem ritma i rime. Jedna od odrednica njegova pjesništva je glazbenost. On je pjesnik grada čije su pjesme prožete osjećajem pritajene boli i životne patnje. U svojim se pjesma okreće samome sebi i običnim ljudima s kojima se poistovjećuje. Ispod prividnosti običnih pojava intuitivno otkriva dublji, simbolički smisao i suglasja života. Njegov je pjesnički svijet čvrsto sliven, čist i blistav. Cesarić je duboko impresivan pjesnik i njegova lirika je snažan i vlastiti izraz ličnosti, a vrijednost takve lirike je trajna. 

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je, vjerojatno, najmanje napisao. Tijekom više od pola stoljeća, napisao je svega stotinjak pjesama. Objavio je ukupno petnaestak knjiga; najznačajnije su »Spasena svjetla« (1938.), »Izabrani stihovi« (1942.), »Pjesme« (1951.), »Osvijetljeni put« (1953.) i »Slap« (1951). Sve su zbirke nastale prenošenjem glavnine pjesama iz jedne u drugu s dodatkom nekolicine novih. Ukupno nema više od sto pedeset Cesarićevih pjesama, no bez njih ne možemo zamisliti hrvatsku poeziju. Tijekom života više je puta nagrađivan. Za pjesmu »Trubač sa Seine« (Matoš u Parizu) dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika 1936., godine 1950. nagrađen je za prepjeve poezije Aleksandra Puškina, a 1953. za knjigu pjesama »Osvijetljeni put«. Za životno mu je djelo dodijeljena nagrada »Vladimir Nazor« 1969. godine, a nekoliko godine prije smrti, 1976. godine, dodijeljena mu je i prestižna nagrada »Goranov vijenac«. Umro je u Zagrebu u kojem je neprekidno živio i radio, 18. prosinca 1980. godine. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.