Arhiv tekstova

Nakon smrti kralja Tomislava njegovi nasljednici su sljedećih 20 godina održavali moć i slavu hrvatskog kraljevstva koje se prostiralo od Istre i Zagorja do Srijema i Drine, ali zbog unutarnjih borbi nakon 945. godine hrvatsko kraljevstvo gubi dio svoje moći i teritorija.

Malodobnog hrvatskog kralja Miroslava dao je ubiti bjelohrvatski ban Pribina, koji je trebao vladati Hrvatskom kao namjesnik do Miroslavljeva punoljetstva. Nakon što je ubio Miroslava ban Pribina sebe je proglasio hrvatskim vladarom, ali gotovo nijedan ban ga nije htio priznati za vladara te mu se suprostaviše, što je dovelo do rascjepa hrvatske države. Prvo se bosanska banovina odvojila od Hrvatske, a slijedeći njen primjer odvojile su se i crvenohrvatska područja (oko rijeke Bojane, današnja Crna Gora) te je na njih sve više utjecala srpska država s velikim županom Časlavom. U želji da spriječi daljnji raspad hrvatske države i osveti brata, bunu protiv Pribine podigao je Držislav, porazivši Pribinu koji je u borbi i poginuo. Držislav se proglasio kraljem. Kralj Držislav nije uspio povratiti bosanska i crvenohrvatska područja, ali je zato ponovno ujedinio hrvatske banove na području Bijele i Panonske Hrvatske te stao organizirati vojsku, jer je Hrvatska bila ugrožena od strane Mletačke Republike. 

Priznanje Bizanta

 

Vrijeme vladavine kralja Držislava obilježila je neprestana borba s Mletačkom Republikom oko Dalmacije. Mleci osvajaju dalmatinske gradove i otoke, ali Držislav uspijeva neke povratiti. Držislavljev nasljednik Krešimir II. nasljeđuje borbe s Mlecima oko Dalmacije te zbog političkih uvjeta i sprečavanja rata s Bizantom mora priznati bizantskog vladara za vrhovnika. Bizant, koji je početkom 11. stoljeća bio izuzetno moćan, tražio je da ga Hrvatska prizna za suverena, odnosno da neće pokretati rat protiv njega niti sklapati sporazume s bizantskim protivnicima, a za uzvrat Bizant neće ratovati protiv Hrvatske, oduzimati joj teritorije niti naplaćivati porez. 

Kralj  Krešimir II. je s hrvatskim banovima 1019. godine bizantskog suverena Vasilija II. priznao za suverena. Jedino je ban Sermo, koji je vladao Srijemom, odbio priznati Vasilija II. za suverena. Iz tog razloga Bizant je zaratio sa Sermom te ga je porazio i Srijem odvojio od Hrvatske i priključio Bizantu. Krešimira II. naslijedio je Stjepan I. koji je nastavio borbe s Mletačkom Republikom za Dalmaciju i pokušao se osloboditi bizantskog vrhovništva, ali bez uspjeha, a za nasljednika ostavio je svog sina, jednog od najmoćnijih hrvatskih kraljeva Petra Krešimira. 

 

Vladavina kralja Petra Krešimira

 

Kralj Petar Krešimir svoju vladavinu započeo je 1058. godine sa željom da povrati sva nekadašnja hrvatska područja i moć hrvatskog kraljevstva. Koristivši političke prilike u Bizantskom Carstvu i Mletačkoj Republici do 1068. godine, Petar Krešimir je uspio ovladati cijelom Dalmacijom i spojiti je s ostatkom hrvatskog kraljevstva, zavladati većim dijelom Bosne i područjem oko rijeke Neretve. Uredivši državu i stvorivši jaku vojsku, Petar Krešimir je vladao Hrvatskom čije su granice išle rijekom Neretvom, preko planina i rijeke Drine do Zvornika, a zatim prema zapadu do ušća rijeke Bosne u Savu i preko Đakova do Drave, dok se na zapadu graničila s Kranjskom i Koruškom, te linijom preko istočne Istre izlazila na Jadransko more. Nakon što je Bizant napadnut od strane Seldžuka i nakon što je izgubio nekoliko velikih bitaka, Petar Krešimir je prestao priznavati bizantskog cara za suverena, ali je Bizant još bio moćan, te je uz pomoć svojih saveznika Normana zaratio protiv Hrvatske i osvojio 1074. godine Dalmaciju. Mletačka Republika je iskoristila ovaj rat te je, dok se još  nisu dobro utvrdili i organizirali, porazila i protjerala Normane i ponovno zavladala Dalmacijom. 

Sljedeće, 1075. godine umire kralj Petar Krešimir, a novi kralj postaje dotadašnji ban Panonske Hrvatske Dmitar Zvonimir, koji je vladao iz Knina gdje je sagradio veliku utvrdu i nekoliko crkava. Prilika za povrat Dalmacije u okrilje Hrvatske pružila se dolaskom pape Grgura VII. na prijestolje sv. Petra 1073. godine, koji je želio urediti svijet po načelima »Civitas Dei« sv. Augustina, da papa bude nositelj ne samo crkvene, nego svjetske politike. Ovoj papinoj odluci najviše se protivio vladar Njemačke Henrik IV. te su i papa i Henrik počeli tražiti saveznike. Mletačka Republika je stala uz Henrika, dok je Dmitar Zvonimir prisegnuo na vjernost papi. Pod pritiskom pape i Bizanta Mletačka Republika napušta Dalmaciju te se ona prisajedinjuje hrvatskom kraljevstvu. Nakon smrti pape Grgura VII. novi papa postaje Urban II., koji 1089. godine poziva Dmitra Zvonimira da sudjeluje u Križarskom ratu. Radi priprema Zvonimir je sazvao sabor hrvatskih banova na Kninskom polju. Jedan dio banova se protivio ratu na Dalekom istoku ne želeći napuštati Hrvatsku kojom je vladalo blagostanje, te na prevaru ubiju kralja Dmitra Zvonimira, koji je zatim pokopan u Kninskoj crkvi pod glavnim oltarom.