Arhiv tekstova

Kakav je čovjek današnjice, je li njegov sve manji osjećaj za moralnu odgovornost posljedica ekonomske krize, ili korijene treba tražiti u nekom drugom pravcu, živimo li u vremenu jedne od najvećih transformacija u povijesti religije kako to smatraju neki povjesničari i analitičari – neka su od pitanja na koja je u božićnom intervujuu odgovarao msgr. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit.  

HR: Ovu je godinu obilježila svjetska ekonomska kriza. Tim povodom papa Benedikt se u svojoj enciklici »Ljubav u istini« zalaže za reformu ekonomskih i međunarodnih financijskih institucija, a vi ste ocijenili kako je to »najjači socijalni dokument koji je Katolička crkva objavila u posljednjih 20 godina«. Što Katolička crkva predlaže i ima li u tom smislu konkretnih rezultata, kada je riječ o pitanjima društvene pravde i rješavanja pitanja siromaštva?

Socijalna enciklika pape Benedikta XVI. Ljubav u istini (Caritas in veritate) predstavlja vrlo ugodno iznenađenje za aktualni trenutak u kojem se nalazi čitav svijet, osobito onaj ekonomski. Za svakog katolika koji se upoznao s njezinim sadržajem predstavlja otkriće izvanrednog poznavanja, kojim Benedikt XVI. raspolaže kad su u pitanju ekonomija i financije u suvremenom  svijetu, a još više iznenađuje njegova sposobnost da jasno i zgusnuto artikulira probleme suvremenog socijalnog svijeta, dajući valjane smjernice za budućnost, koja u papinim očima, unatoč svemu, nije pesimistična niti fatalna, nego otvorena bogatoj nadi. Sadašnja kriza u svijetu otkriva nužnost da se premisli tzv. »zapadni« ekonomski model, da se hrabro okrenemo promjeni mentaliteta i usvajanju novih životnih stilova, kako veli papa u spomenutoj enciklici. Pred nama je grčevita borba za pravedniji svijet sa strukturama koje će biti manje grešne. To je borba za svijet u kojem će vladati univerzalna solidarnost i bratstvo, svijet u kojem će vrijediti načelo »daj da spasiš«, a ne »daj da dobiješ«. Moramo se boriti  za svijet koji je čitav jedna obitelj, u kojem će kod trgovačkih odnosa, osim profita, biti mjesta i za besplatnost i dar kao izraze bratstva. Postoji opasnost da profit, kada se postavi kao jedino odredište a »nema opću dobrobit kao krajnji cilj, uništi bogatstvo i dovede do siromaštva«. Stoga će »razvoj naroda ovisiti prije svega o priznanju i prepoznavanju da je čitavo čovječanstvo jedna obitelj«, poručuje nam enciklika. Papa progovara o ekonomiji zajedništva u kojoj se profit shvaća i kao sredstvo za postizanje očovječenja tržišta i društva. Za jedan novi svjetski financijski poredak presudno će biti novo etičko utemeljenje kroz oživljavanje kategorije bratstva. Na kraju, u svrhu učinkovitije borbe protiv siromaštva, enciklika govori o urgentnosti reforme Organizacije ujedinjenih naroda i međunarodne privredne i financijske arhitekture. Neophodno će biti  brzo »uspostavljanje jednog pravog svjetskog političkog tijela, koje bi se dosljedno držalo načela supsidijarnosti i solidarnosti«. Tijela koje bi imalo »realnu moć«. I zaključuje pozivom da se prijeđe na »viši stupanj međunarodnog poretka«, radi upravljanja globalizacijom.

HR: Okruženi smo globalnim porastom nasilja, droge, ekstremizma. Vidite li čovjekov sve manji osjećaj za moralnu odgovornost kao posljedicu ekonomske krize, ili korijene treba tražiti u nekom drugom pravcu? Kako vidite čovjeka današnjice?

Mi danas, na žalost, živimo u svijetu u kojem je, pod utjecajem moralnog relativizma i državnog laicizma, došlo do nasilnog razdvajanja ne samo politike i ekonomije od morala, nego i društvene i individualne slobode od etike. Danas svi govore o svojim pravima, ali nerado se raspravlja o  dužnostima prema društvu i našem bližnjem. U svijetu mladih nerijetko vlada geslo »pobrini se za mene i ostavi me na miru«, kako je to spretno izrekao francuski filozof Pascal Bruckner. Jednostavno smo došli do apsurda da je zabranjeno zabranjivati. Pa iako »praiskonski grijeh« priječi izgradnju savršenog društva, nemoguće je baviti se socijalnim pitanjima bez osvrta na etiku, ali ne bilo koju etiku, nego etiku života. Spomenuta enciklika govori o novom čovjeku u biblijskom smislu te riječi. Nema novog društva bez novog čovjeka. Papa snažno ističe vezu između etike života i društvene etike. Konkretno, hoće reći da istinski razvoj ne može zanemarivati razdvajanje teme društvene pravde od tema koje se tiču poštovanja života i obitelji. Uvjerenje u neovisnost gospodarstva u odnosu na »utjecaje moralnog reda« – naglašava papa – »potaknulo je čovjeka da zloupotrijebi ekonomska sredstva na jedan čak destruktivan način«. Nasuprot tome, »ako želimo da bude zaista human«, razvoj mora »ostaviti prostora principu darivanja«. To se odnosi prije svega na tržište: »Kad je lišeno unutrašnje solidarnosti i međusobnog povjerenja« – upozorava papa – »tržište se ne može oslanjati isključivo na sebe, već mora crpsti moralnu energiju iz drugih subjekata«.  

HR: Živimo li u vremenu jedne od najvećih transformacija u povijesti religije, kako to smatraju neki povjesničari i analitičari? Što se na globalnoj razini događa i kako takav razvoj utječe na gibanja u Katoličkoj crkvi?

Očito je da, po mnogim pokazateljima, živimo dramatične trenutke civilizacije. Pred našim očima ubrzano se smjenjuju, među inim, i veliki izazovi upravo na području religijske fenomenologije. Sama religijska sociologija muči se pri pokušaju da artikulira sve te procese i barem nasluti kamo vode. Svakako da i proces globalizacije umnogome doprinosi preobrazbi religijskih fenomena. Već je sada očito da će duhovni i vjerski fenomeni sve više pretezati nad religijskim i da idemo ususret – što je sretna i milosna okolnost – osobnoj vjeri i njezinom svjedočanstvu. To će biti, a već i danas jest, svjedočanstvo anonimnih pojedinaca kojima je iznimno stalo do kvalitete a ne kvantitete u vjerskom životu. U prošlosti smo nerijetko robovali kvantitativnim pokazateljima, zaboravljajući da statistika nije Božji kriterij. Još je filozof Bergson prorekao, a Guitton ga podržao, da će naš vijek biti duhovan ili ga neće ni biti. Sam papa u spomenutoj enciklici  želi povratiti dostojanstvo pitanja o Bogu i unutar javne rasprave otvoriti pitanje vjere, koja je pozvana na čišćenje razuma, jednako kao što ljubav usmjerava pravdu. »Humanizam – veli on – koji isključuje Boga, nehuman je humanizam«. Povratku religije u svijetu snažno se suprotstavlja laicizam, borben i bijesan, koji bi da potisne vjeru iz sfere javnog života. To ostavlja negativne, često i katastrofalne posljedice po dobrobit zajednice. Političke ideologije koje su obilježile vrijeme prije 1989. godine naizgled su izgubile razarajuću snagu, ali ih je zamijenila nova ideologija tehnike. U starom svijetu suprotstavljenih političkih blokova tehnika je bila u službi političke ideologije, a danas, kada blokova više nema i geopolitička karta je sasvim izmijenjena, tehnika teži oslobođenju svake hipoteke.

HR: Jedno je istraživanje svojedobno pokazalo kako postoji 37.000 različitih kršćanskih denominacija među različitim narodnim, društvenim i jezičnim skupinama. U kolikoj mjeri izazov za Crkvu predstavlja sekularizacija društva, odnosno pluralizacija različitih religioznih, svjetonazornih ponuda?

Mislim da upravo snagom kršćanske ljubavi i povjerenja u svijet, koji je Božje stvoriteljsko djelo i mjesto u kojem se i sam Bog htio utjeloviti, sekularizaciju – umjesto  kao opasnu prijetnju –  prije treba prihvatiti kao milosni izazov da se hrabro suočimo sa svim otkrićima koja pred nas stavlja svijet znanosti. Pred nama je nužnost da se ogledamo sa svim postignućima modernog laičkog svijeta u kojem nam se Bog tajanstveno »skriva« i uvijek na nov način nas dovodi pred imperativ da se trajno nadilazimo i kao pojedinci i kao Crkva, nikad do kraja pomireni s postojećim poretkom u svijetu. Zato mislim da sekularizacija nije nešto a priori negativno. Istina, ona se začela u krilu skeptičnog prosvjetiteljstva i laičke kulture koji su bili perjanice antikršćanske revolucije, ali sav taj tijek bio je, priznat ćemo, oslobađajući ne samo za pojedinca nego, uvjetno rečeno, jednim dijelom i za samu Crkvu. Rješenje nije u zabijanju glave u pijesak, nego u hrabrom dijalogu sa sekulariziranim i dekristijaniziranim svijetom, upravo zbog poslanja ljubavi kojim je Crkva odaslana u svijet. Ako Bogu nije bilo ispod časti utjeloviti se u »kaljavom« svijetu, niti ga se bojati, nego, naprotiv, ljubiti ga i kad raspinje Očevu Ljubav na križu, onda za Crkvu, koja je i sama iz svijeta, ali ga i nadilazi u svjetlu transcedencije i metafizičke perspektive, neće biti drugoga puta. Crkva mora trajno osvajati nove horizonte slobode u Bogu. Ona nije samo ono što jest, nego i ono što bi ona mogla i morala biti. Ona ne malakše pred tajanstvenim i nerazumljivim znakovima svoje sadašnjice. Usuđujemo se povjerovati, zajedno s Blochom, da »Bog piše ravno i krivim crtama«. Taj dijalog, koji je danas drugo ime za evanđelje, pun ljubavi i povjerenja u ovaj svijet, unatoč svim, gotovo nepremostivim i nepomirljivim izazovima, za kršćanstvo i Crkvu predstavlja jedini evanđeoski put u sigurnoj i pouzdanoj vjeri da Duh Božji neće dopustiti da sekularizirani svijet kvalificira sebi evanđelje i Crkvu nego obrnuto, da evanđelje kvalificira sebi svijet.

HR: Je li prosječan kršćanin, kako je uvriježeno mišljenje, bijelac i pripadnik europskog ili američkog kontinenta i koliki je udio katolika?

Prema Statističkom godišnjaku Crkve od 2007. broj katolika u svijetu, koji se nezaustavljivo bliži sedmoj milijardi, iznosi milijardu i sto četrdeset i šest milijuna, oko 17 posto od ukupne svjetske populacije. Ostalih kršćana je oko 15 posto, a negdje oko 67 posto otpada na sve druge religije. Svakako da najveći broj katolika otpada na Latinsku Ameriku, ali Crkva danas bilježi vrlo živ rast katolika u Africi i Aziji. Premda se ne bih do kraja mogao složiti da je »prosječan kršćanin« Europljanin ili Amerikanac, ipak je povijesna činjenica da je europsko kršćanstvo svojom kulturom ponajviše odredilo evangelizaciju neeuropskih i neameričkih naroda i kultura. Crkva je, osobito od Drugog vatikanskog sabora i pape Ivana XXIII., postala svjesna imperativa inkulturacije i tzv. »aggiornamenta« ili posadašnjenja u životu Crkve. Evanđelje se, kako veli današnji papa, naviješta u kulturama, ali ih istodobno i nadilazi.

HR: U čemu je značaj apostolske konstitucije pape Benedikta XVI. »Anglicanorum coetibus« - »Skupinama anglikanaca«, kojom se anglikanskim zajednicama omogućuje ulazak u zajedništvo s Katoličkom crkvom?

Spomenutom konstitucijom Sveta stolica omogućuje skupinama anglikanskih klerika i laika da stupe u »puno i vidljivo zajedništvo« s Katoličkom crkvom. Ovim se dokumentom odgovara na brojne zahtjeve pristigle od skupina anglikanskih svećenika i vjernika iz raznih krajeva svijeta, koji žele potpuno i vidljivo jedinstvo s rimskim biskupom. Time se otvara novi put promicanju kršćanskog jedinstva, priznajući istodobno legitimnu različitost u izražavanju naše zajedničke vjere. Pri tom je važno naglasiti da ovdje nije riječ o inicijativi koju je pokrenula Sveta Stolica, nego o velikodušnome odgovoru Svetoga Oca na legitimnu težnju zainteresiranih anglikanskih skupina. Ova konstitucija zapravo uvodi kanonsku strukturu kojom se ustanovljuju tzv. personalni ordinarijati, koji će u obliku korporativnog udruživanja omogućiti puno crkveno zajedništvo. Personalni ordinarijati, dok omogućuju povratak u krilo Crkve, istodobno čuvaju elemente specifične anglikanske duhovne i liturgijske baštine. Kongregacija za nauk vjere ujedno je izdala Dopunske odredbe koje će regulirati ispravnu primjenu Apostolske konstitucije. 

HR: Prema pisanju medija, najavljujući konstituciju »Anglicanorum coetibus«, kardinal William Levada, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, objasnio je kako su skupine anglikanskih vjernika na odluku da stupe u Katoličku crkvu potaknule određene odluke koje je posljednjih godina donijela anglikanska zajednica. Riječ je o ređenju žena, ređenju biskupa koji su se deklarirali kao homoseksualci te o mogućnosti ženidbe homoseksualnih parova. Je li to prouzročilo propitivanja tradicionalnog nauka unutar Katoličke crkve?

Prije nego li propitivanje tradicionalnog nauka, spomenute odluke u Anglikanskoj zajednici podigle su, na žalost, nove barijere u odnosima s Katoličkom crkvom. Tradicionalni nauk Katoličke crkve o navedenim  pitanjima predstavlja sastavni dio Objave i prirodnog moralnog zakona, nad kojima Crkva ima samo deklarativnu vlast, tj. vlast autentičnog tumačenja, a ne njihovog dokidanja ili mijenjanja. U protivnom, Crkva bi dovela samu sebe u pitanje. Ponavljam, Crkva ovom gestom želi odgovoriti na opravdane težnje anglikanskih skupina za punim i vidljivim jedinstvom s rimskim biskupom.

HR: Neki također smatraju kako će se ulazak anglikanskih zajednica negativno odraziti na ekumenske odnose. Mijenja li se pogled na jedinstvo kršćana?

Možda bi takvo što i bilo za očekivati nakon teških odluka koje je donijela Anglikanska zajednica, međutim, kako je to i spomenuti kardinal Levada rekao, to je sada stvarnost s kojom Katolička crkva računa i od toga dalje nastavlja dijalog. Treba također jasno naglasiti kako uspostavljanje nove strukture nipošto ne smije biti smetnja naporima oko ekumenskoga dijaloga, koji i dalje ostaje prioritet za Katoličku crkvu.

HR: Premda se često ističe kako su odnosi između Svete stolice i Srbije veoma dobri, pregovori o dolasku pape u Beograd ipak traju godinama. Zašto je to tako? U kolikoj se mjeri može govoriti o nepoznavanju i nerazumijevanju kulturnog identiteta između Istoka i Zapada?

Mislim da nam je svima poznata konkretna društvena i politička stvarnost u Srbiji. Isto tako mislim da nitko ne može osporiti posebnu kompleksnost zbog povijesnog naslijeđa. Zbog te kompleksnosti potrebno je svakako više vremena za tranziciju i novu viziju zemlje. 

Čini se kako je sada ipak sazrelo vrijeme i da Srbija – koja želi dostojno obilježiti 1700. godišnjicu Milanskog edikta Konstantina Velikog (rođenog na području današnjeg grada Niša 280. godine poslije Krista), čime je dao slobodu kršćanstvu – stoji pred novim velikim mogućnostima i prilikama da pokaže vjerodostojnost svojih nastojanja. 

 Danas je Božić. Što je vaša poruka vjernicima?

 Želim svim čitateljima čestitati sretan Božić  kao i uspješnu i blagoslovljenu Novu godinu. 

Moja je želja da za Božić naša srca budu otvorena za Novorođenog. Ne daj Bože, da itko od nas kaže: »U mom srcu, u mojoj kući nema mjesta za Novorođenog, za Ljubav, za Istinu, za MIR!«