Arhiv tekstova

»Kada padne prvi snijeg...«, pjeva u svojoj pjesmi Zvonko Bogdan, a pjevušimo i svi mi, jer su prve snježne pahulje konačno našle put i do drugog po veličini grada u Bačkoj. U utorak, 15. prosinca, Subotica je osvanula u prvom ovosezonskom zimskom bijelom ruhu, na radost djece i svih onih koji unatoč svojim godinama to nisu zaboravili biti. 

A kako je to nekad izgledalo prisjetimo se na trenutak pogledom na fotografiju zabilježenu negdje krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina na subotičkim ulicama pokrivenim snjegom. Fotos pred vama pokazuje tramvaj u ulici Matka Vukovića koji se polagano upućuje u smjeru Malog Bajmoka, jednu majku ili sestru koja na saonicama vuče dvoje djece i nekoliko prolaznika koji se u trenutku »bilježenja vremena« nalaze na jednoj od glavnih gradskih ulica. Zanimljivo je zamijetiti kako na fotosu nema niti jednog automobila što je danas, četrdesetak godina kasnije posve nezamislivo u strogom urbanom središtu. Pa se ipak živjelo.

Prema kazivanjima starijih sugrađana, u »ono vrijeme« tramvaj je bio »zakon prijevoza« i gotovo nikada nije kasnio, čak ni kada su bili veliki snježni smetovi. Vozač je imao poseban spremnik za pijesak povezan specijalnim lijevkom za prednje kotače i po potrebi bi aktivirao ovaj »mehanizam« u namjeri sprječavanja proklizavanja na skliskim tračnicama. Jedini problem vožnje tramvajem  tijekom hladnijeg zimskog razdoblja predstavljalo je ne baš pretjerano grijanje najpopularnijeg gradskog prijevoznog prometala u povijesti. Pa se kaput ili bunda nikako nisu skidali. 

Saonice s fotografije, opet, vjerojatno će kod svih onih koji su se zimi vozili na njima, pobuditi romantična, nježna sjećanja na vrijeme bezbrižnog djetinjstva i snježnih radosti. Jer saonice je imao vjerojatno svako, s obzirom da ukoliko ih niste mogli kupiti – jednostavno bi vam ih netko napravio. Uz posve besplatan prijevoz, naravno netko ih je morao vući, saonice su ponajviše služile za igru beskonačnog spuštanja niz najmanju moguću strminu kojih je u ovoj našoj ravnici ipak bilo.

Ovisno o dijelu grada gdje je tko već živio, nalazila su se manja brdašca i »kada padne prvi snijeg« započela bi prava mala natjecanja u vještini spuštanja. Iznimno popularno je bilo tzv. brdo kod pravoslavne crkve u strogom središtu grada (danas prostor pokraj hotela Galeria) gdje se često moralo čekati na red za spuštanje, a pravu malu modernu pistu predstavljala je ulazno-izlazna traka za gornju razinu centralnih garaža na Radijalnom putu.

Priča o prvom snijegu i zimi u Subotici ne može biti ispričana bez prisjećanja na nekoliko »velikih snijegova« koji su ostali zapisani u sjećanjima svih Subotičana koji su ih doživjeli i uživali (na svoj način) u njima. Stariji se sjećaju velikog snijega početkom pedesetih (zanimljivo, rijetko tko zna točno identificirati godinu), a nešto manje stariji onoga iz prve polovice šezdesetih, kada ga je napadalo »dobrim više od metra«, a ljudi su ga izbacivali iz svojih dvorišta na ulicu. Smetovi su dostizali visinu i preko dva metra, pa se druga strana ulice često nije niti vidjela, a djeca, ali i stariji morali su prolaziti kroz »bijele tunele« koji su probijani kroz navedene ulične smetove.

Posljednji veliki snijeg i jaka zima u Subotici zabilježena je početkom 2003. godine, upravo u vrijeme kada je i »Hrvatska riječ« počela s ponovnim izlaženjem, a utjecaj globalnog zatopljenja sve jače djeluje na sve slabije zime s puno manje snijega nego što smo to svi proteklih desetljeća i godina navikli. Stoga se prvom snijegu uvijek treba radovati, jer tko zna hoće li ga u nastavku zime uopće još biti.