Arhiv tekstova

U došašću smo. Jedan od znakova adventa je adventska svijeća. U ovom razmišljanju pokušajmo se zaustaviti na poruci baš adventske svijeće. Često pred upaljenom svijećom započinjemo svoje adventsko razmišljanje. Svijeće su oduvijek imale osobitu privlačnu snagu za čovjeka. To je  blago svjetlo. Umorni smo od vrlo jakih raznolikih modernih svijetlila koja rasvjetljuju danas naše noći. Svijeća ipak ostavlja neke stvari u mraku. A svjetlo je toplo i ugodno. Svijeća nije neki funkcionalan izvor svjetla koji mora sve ravnomjerno obasjati. Naprotiv, ona daje svjetlo koje sa sobom već od samoga početka ima fluid tajanstvenoga, toploga, dragoga. 

Često bježimo od vlastitoga ja, jer nas ono uznemirava. U svjetlu svijeće moguće je pogledati sama sebe. Tu ja blagim okom vidim svoju, često vrlo krutu realnost. U ovome nježnom svjetlu usuđujem se promatrati sebe, stati pred Boga i sebe njemu izručiti. Tu mogu sama sebe prihvatiti. Svjetlo svijeće ne samo da rasvjetljuje, ono i grije. Ono sa sobom donosi toplinu ljubavi u sobu. Ono srce ispunjava ljubavlju, koja je dublja i tajanstvenija od ljubavi ljudi s kojima se osjećamo povezani. To je ljubav koja dolazi iz božanskoga izvora, ljubav koja nikada ne presušuje, koja nije tako lomna kao ljubav među nama ljudima. Dopustimo li ovomu svjetlu da prodre u naše srce, možemo zamisliti da smo sasvim i potpuno voljeni, da ljubav sve u nama čini vrijednim ljubavi. To je konačno Božja ljubav koja nam dolazi u susret. 

 

Dva elementa svijeće

 

Svjetlo svijeće nastaje sagorijevanjem voska. To je slika ljubavi koja se troši. Ona to može činiti jer ima dostatno voska. Ona ne treba štedjeti. Ali se tinj ponekad mora pravilno odrezati. Inače će plamen biti previsok i soba će se začađiti. Tako postoji i ljubav koja je preglasna i u kojoj se razdajemo. Ona tada nije dobra ne samo za nas, nego ni za drugoga. Tada će se osjećati čađ u ljubavi, zadnje namjere, ono što se previše hoće i što se previše čini, što drugoga ne rasvjetljuje, nego više zamračuje. Ovakva situacija se često događa u našim vremenima. Roditelji pretjerano »maze« svoju djecu i »guše« ih svojom ljubavlju. Tako mnogi roditelji »zamaraju« svoje sugovornike. O, Bože, nije dobro kada tinj i vosak nisu u razmjeru, a kod nas često nisu. Ili izgori svijeća ili se ugasi tinj. 

Svijeća se sastoji od dva elementa. Jedan je plamen koji simbolizira ono duhovno i koji se uzdiže prema nebu. Za redovnike u pustinji pripovijeda se da su njihovi prsti pri molitvi postali plamen vatre. Tako je goruća svijeća slika naše molitve. Omiljen je običaj da hodočasnici na hodočasničkim mjestima upale svijeću i stave je na oltar ili pred Marijin kip. Oni time izražavaju svoju vjeru da se njihova molitva nastavlja sve dokle god svijeća gori. I nadaju se da će po njihovoj molitvi doći svjetlo u njihov život i u srce onih ljudi za koje pale ovu svijeću. Drugi element svijeće jest vosak koji se troši. Tako je za Pracrkvu svijeća bila i simbol Krista, koji je ujedno i Bog i čovjek. Vosak je slika njegove ljudske naravi, koju je predao iz ljubavi prema nama. A plamen je simbol njegova božanstva. Tako nas svijeće koje palimo u došašću i na Božić podsjećaju na otajstvo Božjega očovječenja u Isusu Kristu. Isusovo božanstvo prosvjetljuje upravo u njegovoj ljudskoj naravi. Tako je svijeća tajna i našega vlastitog očovječenja. U našemu tijelu želi Božje svjetlo zasjati u ovome svijetu. Od Isusova rođenja u noći našega svijeta prosvjetljuje Božje svjetlo svako ljudsko lice. 

 

Usporimo mahnitu vožnju

 

Kod nas su još i Oce. Kako li je tek simbolika svijeće ostvarena u liku muža i oca. Doslovno je bogoobličan. Iz svojega sagorijevanja svijetli i grije svako ognjište svoga doma. Kako ne biti sretan dok nas grije čvrsta očinska briga i sigurnost. No, očinstvo je poziv i zvanje na koje se oslanja cijelo čovječanstvo. Kada posustane srce očinsko, u kom gori ova tajanstvena svijeća adventska, čovječanstvo nema budućnost. Kada se to svjetlo ugasi – svijet umire, jer s očinstvom umire i čovjek. Za ovogodišnje oce obraćamo se najvećoj suputnici našeg života Mariji, koja nam je podarila svjetlo da obasja naše putove: »Daj nam, molimo te, osjećaj sreće što živimo. Učini da okusimo opojnost svega stvorenoga. Majčinski nam odgovori na pitanja o smislu našeg neprekidna hodanja. I ako pod našim silovitim pneumatičnim kotačima više ne cvjeta cvijeće, kao nekad pod tvojim bosim stopalima, učini da barem usporimo svoju mahnitu vožnju, te uživamo u mirisu cvijeća i divimo se njegovoj ljepoti.« Čestite vam Oce!