Arhiv tekstova

Pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca Augustin Josip Ujević rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. Od oca Ivana, koji je bio  učitelj, mogao je naslijediti književni talent, pošto je bio sklon književnosti te i sam pisao. Prva tri razreda osnovne škole polazio je u Imotskom, a osnovnoškolsko je obrazovanje završio u Makarskoj. Od 1902. živi u Splitu gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst »Voda« koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Maturirao je 1909. s odličnim uspjehom odrekavši se mogućnosti zaređenja. Upisao je studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. 

Oko 1921. prestao se potpisivati imenom Augustin, preuzimajući ime Tin. U to se vrijeme počeo aktivno zanimati za književnost, ali i politiku. Tako se nakon atentata na bana Cuvaja priklonio idejama Ujedinjene nacionalističke omladine, zbog kojih će nekoliko puta biti uhićen. Godine 1913. odlazi u Pariz, s namjerom promicanja ideje sjedinjena Hrvata i Srba, no nakon 1917. godine, razočaran postupcima Jugoslavenskog odbora i srpske diplomacije, prekida svoju političku aktivnost i zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti, posebice poeziji. Svoje misli i osjećaje vezane uz rastanak s idejom jugoslavenskog jedinstva iznio je pjesmom u prozi »Drugovima«: »Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu«. U Parizu je boravio do 1919. godine, ondje se intenzivno bavio pisanjem i proučavanjem umjetnosti, osobito književnosti. Po povratku u domovinu, isprva boravi u Zagrebu, zatim u Beogradu (1920. –1926.), Sarajevu (1930.–1937.) i Splitu (1937.–1940.). Povremeno se vraćao u Zagreb, u kojem će nakon 1940. ostati do smrti.

Prvu pjesmu, sonet »Za novim vidicima«, objavio je u časopisu »Mlada hrvatska« 1909. godine. Ujevićeve rane pjesme, od kojih je deset uključeno i u antologiju »Hrvatska mlada lirika« (1914.), nastale su na tragu Matoševe poetike, te se Ujević smatra jednim od najdarovitijih pjesnika tzv. Matoševa kruga. U početku vjerni obožavatelj Matoša, postao je njegovim kritičarem. Zametnuo je polemiku s njim člancima »Cezar na samrti«; Barres i Oinobarres, 1911. godine. Bila je to jedina polemika koju je Matoš želio izbjeći pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito mu je Ujević bio drag, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Nakon Matoša, okrenuo se Baudelaireu zapisavši: »Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević«. 

 Njegove zbirke pjesama »Lelek sebra« (1920.) i »Kolajna« (1926.), svojom intimnošću, predstavljaju prekretnicu u stvaralaštvu, te se nerijetko ocjenjuju kao vrhunac Ujevićeve, ali i hrvatske lirike uopće. Riječ je o zbirkama koje se od pjesama prethodne faze razlikuju svojim narušavanjem čvrste forme stiha i strofe, te dominacijom motiva i tema nastalih na tragu francuskih simbolista, osobito Baudelairea. Sljedeće Ujevićeve zbirke »Auto na korzu« (1932.), »Ojađeno zvono« (1933.) i »Žedan kamen na studencu« (1954.) donose liriku obilježenu razmišljanjem o budućnosti na tragu nadrealističke, ekspresionističke i futurističke poetike. Riječ je o formom slobodnijoj lirici, koja je nerijetko pisana slobodnim stihom, a čiji tematski raspon varira od tehnoloških do filozofskih tema.

Ujevićevu prozu sačinjavaju intimistički intonirani feljtoni i eseji (zbirke »Skalpel kaosa«, 1938.; »Ljudi za vratima gostionice«, 1938.), te književne studije i filozofske rasprave. Kao erudit i poznavatelj više svjetskih jezika, ali prije svega pjesnik, Ujević je izuzetno uspješno preveo djela Prousta, Rimbauda, Poea, Conrada i dr. Umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955. godine.