18.12.2009
Sjetan rođendan!
Netko više, a netko manje, ali svi dijelimo iskustvo osjećaja treme pred javni nastup još od vrtića, pa do dana kada je osobna iskaznica bar jednom zamijenjena. Moj osobni dojam je kako je upravo taj osjećaj bio zajednički i Tomislavu Žigmanovu i Dušici (tada) Jurić i Josipu Stantiću i potpisniku ovih redova..., pa čak i (pokojnom) Josipu Buljovčiću i Lazaru Merkoviću one večeri 21. prosinca 1998. kada je na valovima Radio Subotice prvi puta krenuo program na hrvatskom jeziku – prvima zbog neiskustva, drugima zbog uzbuđenja što im se konačno ostvarila dugogodišnja zamisao. Naime, kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom na Radio Jugoslaviji, a zatim i Radio Subotici nije slučajno što je upravo Lazar Merković otac ideje o osnutku programa na hrvatskom jeziku. Zanimljivo, u vrijeme kada je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini sredinom devedesetih imao deset vijećnika u Skupštini općine na njegov se koncept radijskog programa na hrvatskom kupila prašina, a zaživjela je tek kada je isti taj DSHV u skupštinskim klupama imao tek tri svoja vijećnika. I u prvom i u drugom slučaju ova je stranka pod vodstvom Bele Tonkovića bila u koaliciji sa Savezom vojvođanskih Mađara, zahvaljujući kojemu je i hrvatski jezik uveden kao službeni na teritoriju današnjeg Grada, a samim tim i mogućnost informiranja na hrvatskom jeziku.
Gledajući iz današnje perspektive uredništvo na hrvatskom imalo je stalnu uzlaznu putanju: s jednosatnog prešlo se na dvosatni, s dvosatnog na današnji trosatni program; od jednog zaposlenog stiglo se na današnja četiri, pri čemu je jedna od bitnih značajki bila da nikada nije ostalo bez logističke potpore respektabilnog broja vanjskih suradnika od kojih su dobar dio njih činili iskusni novinari drugih kuća, uglavnom tiskanih medija. Drugo je, međutim, pitanje koliko se može biti zadovoljan dinamikom razvoja uredništva.
Uredništvo na hrvatskom Radio Subotice, zajedno s tadašnjim dvotjednikom Žig, imalo je i značajku kojoj se danas malo pridaje pozornosti i u većim kućama: radilo je na profesionalnom osposobljavanju svojih kadrova. Svjestan vlastitog, ali i neiskustva i neznanja svojih novinara prvi ih je urednik programa Tomislav Žigmanov poslao u Zagreb da od kolega s Hrvatskog radija nauče makar osnove ovog posla, koji se u velikoj mjeri razlikuje od pisanog novinarstva. Taj se potez pokazao višestruko korisnim i isplativim, jer se danas o nekima od njih može govoriti kao o zrelim radijskim i televizijskim novinarima, čiji se rad počesto može čuti i vidjeti i na zagrebačkim, novosadskim ili subotičkim postajama. Ali, i ta je crta, zapravo svijest o vlastitoj potrebi profesionalnog učenja i usavršavanja, na žalost, prestala postojati.
Za uredništvo na hrvatskom slobodno se može reći kako je, zajedno s tadašnjim Žigom i Katoličkim mjesečnikom Zvonik, imalo još jednu respektabilnu značajku: dok još u vrtićima i školama nije postojalo obrazovanje na hrvatskom jeziku ovo je uredništvo s valova Radio Subotice itekako obavljalo jezično edukativnu ulogu kao primjer živog govora književnom standardu materinskog jezika.
Konačno, nešto i o samom programu i kući u kojoj se nalazi. Upravo zbog svoje mladosti, dinamičnosti i pismenosti uredništvo na hrvatskom razmjerno se brzo uklopilo u postojeće standarde informativnog programa Radio Subotice, a uživo uključivanje Dušice Jurić (sada Dulić) u vrijeme bombardiranja 1999. u program, dodatno je ojačalo osjećaj sigurnosti i kod drugih. Stoga danas uredništvo na hrvatskom bez problema priprema trosatnu emisiju čijim se sadržajima, napose informativnim, nerijetko služe i kolege iz drugih redakcija. Već sama ta činjenica dovoljno govori o inkorporiranosti uredništva na hrvatskom ne samo u Radio Suboticu kao matičnu kuću nego i u šire okvire društva, što, na žalost, u većini nije slučaj i s drugim hrvatskim institucijama. Najveći problem ovog uredništva vezan je za njegovu perspektivu, koja je vezana uz sudbinu Radio Subotice. Bez vlastite imovine i s neizvjesnim ishodom dugo najavljivane privatizacije i ovaj se 21. prosinca u emotivnom smislu možda najbolje da opisati sintagmom – sjetan rođendan!