Arhiv tekstova

Bogati opus znanstvenih radova i djela na polju pravne znanosti Marta Vidaković-Mukić unaprijedila je svojim do sada najznačajnijim djelom pod naslovom »Opći pravni rječnik«, koji je prema najavi trebao doživjeti i svoju subotičku promociju u čevrtak, 17. prosinca. Rođena Subotičanka s dugogodišnjim životnim i radnim stažom u Zagrebu, tijekom proteklih desetljeća obnašala je mnogo odgovornih društvenih dužnosti, radeći u Hrvatskom saboru, Državnom izbornom povjerenstvu i na mjestu pomoćnice pučkog pravobranitelja, posvetivši veliki dio svojih profesionalnih aktivnosti zaštiti ljudskih prava.

HR: Kada se netko odseli iz rodnog grada, i puno godina poslije ostaju sjećanja na razdoblje provedeno u zavičaju. Kako to izgleda u vašem slučaju? 

Subotica nije samo moj rodni grad, već je rodni grad i mojih roditelja, djedova, pradjedova i daljnjih predaka. Moji su pretci živjeli u Bačkoj, u Subotici i na okolnim salašima od konca XVII. stoljeća  i zato je moja vezanost za grad i njegove stanovnike duboka i trajna. Subotica je dio moga osobnog identiteta. U njoj sam rođena i odrasla, išla u vrtić, osnovnu i srednju školu. Išla sam u Njemački vrtić, a sjećanje na moju tante Martu Riđički nije izblijedilo. U osnovnu školu sam išla kod  Pošte. Moja razrednica u višim razredima bila je Rozalija Vereš. S njom sam u redovitom kontaktu i veseli me što je dobrog zdravlja i aktivna. Za gimnazijske dane veže me mnoštvo prekrasnih uspomena i trajna prijateljstva. 

Glazbu sam uvijek voljela, a u adolescentnoj dobi, osobito u završnim gimnazijskim razredima, filozofija mi je bila posebno zanimljiva, a interesirala me je i lingvistika. Vjerojatno je to bila rezultanta utjecaja mojih nastavnika, osobito profesorice filozofije Teze Bukvić. Bila sam pasionirani čitač, čitala sam sve i svašta, pa sam u subotičkoj Gradskoj knjižnici bila gotovo svakodnevno u potrazi za knjigama koje su me interesirale.  

HR: Kako gledate danas na Suboticu i u kojoj mjeri osjećate povezanost s rodnim krajem nakon toliko godina?

Bez obzira na to što sam iz grada otišla davne 1971. godine, svaku zgradu, svako drvo u subotičkim parkovima, svaku palićku šetnicu doživljavam svojom. Subotica je bila i ostala grad mojih predaka i moj grad u koji redovito dolazim, u kojemu žive moji najbliži rođaci i bliski prijatelji. U Subotici imam i imovinu, u suvlasništvu sa sestrom Ljerkom stan i zemlju, tako da se slobodno može reći kako sam u Subotici duboko i trajno ukorijenjena.

HR: Što je uvjetovalo vaš izbor grada i fakulteta?

U Zagreb sam došla u rujnu 1971. na studij. Većina mojih gimnazijskih nastavnika i bliskih prijatelja očekivala je drugačiji izbor studija od onoga za koji sam se u konačnici odlučila. 

Upisala sam se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na nagovor svoga oca. Njegovi su argumenti bili neoborivi: predočio mi je obiteljsko materijalno stanje i moje karakterne osobine (neprihvaćanje komunističke ideologije, naviku kupovanja knjiga, putovanja...) i posljedice koje će me snaći  izaberem li loše plaćeno zanimanje ili zanimanje koje upućuje isključivo na državnu službu. I tako sam se, umjesto na studiju indologije i klasične lingvistike, našla  na Pravnom fakultetu.

Iako studij prava nije bio moj vlastiti odabir, već na samom početku otkrila sam začuđujuću mudrost rimskog prava – i zavoljela svoj studij. Učila sam s ciljem da naučim, ne samo da položim ispite i riješim se brige. Koristila sam tadašnje fakultetske prilično skromne mogućnosti, kao što je bila mogućnost upisa više seminara (jedan je bio obvezan), da naučim što više. Studij i bezbrižni studentski dani prošli su začas. U povijesti Pravnog fakulteta u Zagrebu bila sam jedna od najmlađih diplomantica, diplomirala sam u dobi od 22 godine i 20 dana starosti 25. lipnja 1975. godine, kao jedan od najboljih studenata .

HR: Nakon okončanja studija u zbilja rekordno kratko vremenu, ubrzo ste počeli i raditi kao diplomirana pravnica, no uz profesionalnu djelatnost dobar dio vašeg pravnog angažmana vezan je i uz područje ljudskih prava. 

Kako u Zagrebu nisam imala utjecajnih poznanstava niti sam bila članica komunističke partije, svoj prvi posao našla sam sama, uz pomoć Zavoda za zapošljavanje – zaposlila sam se kao pripravnica na zagrebačkoj carinarnici gdje sam ostala kratko, do zaposljenja u tadašnjem Republičkom zavodu za javnu upravu. U Zavodu sam radila od 15. prosinca 1975. do 15. prosinca 1991. godine, punih 16 godina i prošla sam sva tadašnja službenička zvanja – od stručne suradnice do više stručne savjetnice – pomoćnice direktora. Radila sam na izradi najsloženijih analitičkih materijala o organizaciji i funkcioniranju državne i lokalne uprave i na izradi najsloženijih propisa. Posebno sam se bavila i pravima građana u upravnim i drugim administrativnim postupcima te pravima pripadnika nacionalnih manjina. Zavod je bio intelektualno i stručno vrlo poticajna sredina, sredina otvorena i tolerantna prema različitim mišljenjima. Tadašnji je Zavod za mladoga pravnika bio odlična škola – bila sam stimulirana pisati i objavljivati stručne radove, polemizirati s iskusnijima, naučiti puno i kao pravnica specijalizirati se u vrlo širokom području, a  posebno u ustavnom i upravnom pravu te organizaciji državne vlasti. 

HR: U povijesnim vremenima stvaranja hrvatske države proveli ste nekoliko godina na radu u Hrvatskom saboru. Na kojim ste sve poslovima bili angažirani u najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske?

U razdoblju od 15. prosinca 1991. do 15. prosinca 1996. radila sam u Hrvatskom saboru kao viša stručna savjetnica, u Tajništvu Sabora, Kabinetu predsjednika Sabora, a najdulje kao tajnica Odbora za zakonodavstvo. Izrađivala sam recenzije na zakone koji su bili u postupku donošenja, pa mi je prethodno iskustvo bilo dragocjeno. Najznačajnijim smatram svoj angažman, koji je započeo još dok sam radila u Zavodu, na izradi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz prosinca 1991. i njegovih izmjena i dopuna iz svibnja 1992. Taj Ustavni zakon donesen je uz aktivno sudjelovanje međunarodne zajednice i bio je jedan od uvjeta za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Iako je rad na Ustavnom zakonu  bio iznimno stresan i težak (radilo se bez prestanka i po 16 sati dnevno), ponosna sam na svoj tadašnji rad, jer smo tada stvorili pravnu osnovu za današnji položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj, koji je znatno bolji nego položaj nacionalnih manjina u mnogim državama s puno duljom demokratskom tradicijom od naše.

HR: Što je bila vaša zadaća na mjestu tajnice Državnog izbornog povjerenstva?

U vrijeme dok sam radila u Hrvatskom saboru, obavljala sam uz redovite obveze i poslove tajnice Državnog izbornog povjerenstva (izbori za Županijski dom Sabora 1993. godine, izbori za Zastupnički dom Sabora 1995., referendum 1996.). U to vrijeme se poslovi Državnog izbornog povjerenstva nisu obavljali profesionalno – članovi DIP-a su imenovani za pojedine izbore, a stručno i administrativno osoblje se angažiralo ad hoc, tijekom izbornog postupka. Bila sam odgovorna za sve potrebno za normalan rad DIP-a: od osiguranja prostora, rasporeda novčanih sredstava, angažiranja osoblja, sastavljanja zapisnika sa sjednica DIP-a, objavu u Narodnim novinama obveznih uputa, rješavanje prigovora, komuniciranje s inozemnim promatračima izbora i za sve a drugo. To nije bilo lako, a i danas sam ponosna na to što su tadašnji inozemni promatrači hvalili stručan, zakonit i predan rad samoga Državnog izbornog povjerenstva, iako su imali prigovora na tadašnja zakonska rješenja.

HR: Potom je uslijedio i angažman na mjestu zamjenice pučkog pravobranitelja i neuspjela kandidatura za pučkog pravobranitelja uvjetovana određenim okolnostima vezanim uz vaše aktivnosti na promicanju i zaštiti ljudskih prava.

Od 1. prosinca 1996. do 30. studenoga 2004. obnašala sam dužnost zamjenice pučkog pravobranitelja, na koju me je u studenome 1996. izabrao Hrvatski sabor. U okviru djelokruga pučkog pravobranitelja (nacionalnog ombudsmana) bila sam posebno angažirana na zaštiti pripadnika nacionalnih manjina i zaštiti građana kojima su bila povrijeđena imovinska i mirovinska prava. Sva tadašnja godišnja izvješća pučkog pravobranitelja sam ja pisala.

U prosincu 2001. nagrađena sam godišnjom nagradom »Miko Tripalo« Hrvatskog helsinškog odbora za doprinos u promicanju i zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj. 

Tadašnja vlast mi je posebno zamjerila angažman na zaštiti nacionalnih manjina, posebno romske djece, od diskriminacije. Nije im bilo drago ni što sam bila laureat nagrade Hrvatskog helsinškog odbora, a jako su mi zamjerili i to što sam se kandidirala za pučkog pravobranitelja, iako sam se istovremeno kandidirala i za zamjenicu. 

Stoga nisam, nakon što mi je istekao mandat 1. prosinca 2004. godine, bila ponovno izabrana ni za zamjenicu pučkog pravobranitelja. Tada izabrani pučki pravobranitelj, Jurica Malčić, prilikom predlaganja svojih zamjenika neistinito je informirao Hrvatski sabor da sam ja odbila biti njegova zamjenica. Tako je postigao cilj da saborski zastupnici slučajno ne postave pitanje zašto mene ne predlaže, a ta je neistina ujedno bila i zgodna zaštita od mogućih neugodnih pitanja koja bi se mogla postaviti u javnosti. U to je vrijeme sloboda medija bila  takva da nijedan medij, osim Feral Tribunea, nije htio objaviti moj demanti da sam odbila biti zamjenica pučkog pravobranitelja. 

HR: Jeste li se ljudskim pravima bavili i nakon što ste prestali raditi kao zamjenica pučkog pravobranitelja?

Svatko tko je radio na promicanju i zaštiti ljudskih prava dobro zna kako je to svojevrsni poziv a ne samo posao i da se s tom aktivnošću ne prestaje nakon što formalno prestane radni angažman u tom području. Tako je i sa mnom. Nakon prestanka funkcije bila sam angažirana u Hrvatskom helsinškom odboru, surađivala sam s Beogradskim centrom za ljudska prava i zajedno s kolegama: E. Cani & A. Hazizaj, M. Živanović, G. Tisheva & T. Tsanovska, G. Nushi, M. Najčevska & S. Todorovski, T. G. Prelević i B. Đurić u sastavljanju i objavljivanju »Regional Human Rights Report 2005.«, te s Balkan Human Rights Network iz Sarajeva za koji smo A. Hazizaj & E. Tershana, M. Živanović & G. Mlinarević, G. Tisheva, A. Musliu & J. Abdullai, S. Bjeković & N. Koprivica, D. Dobrković i I. Bandović & J. Nicić i ja priredili  »Regional Human Rights Report 2006«. Također sam radila i na nacionalnom tzv. RAXEN izvješću za 2007. godinu. 

HR: Vašu dugodišnju aktivnost pretočili ste  u bogat opus objavljenih radova i knjiga, sve do jamačno najznačajnijeg djela »Općeg pravnog rječnika«.  

Prvi stručni rad objavila sam kao studentica, a do danas sam objavila više knjiga od kojih je najznačajnija »Opći pravni rječnik« i preko 50 stručnih radova u stručnim časopisima i periodici iz područja upravnog prava (ostvarivanje prava građana kod upravnih tijela te o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela i dr.), trgovačkog prava i ustavnog prava (prava pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, parlamentarno ustrojstvo, izborni sustav i dr). 

HR: Koliko godina ste pripremali rječnik i rad na njemu, i je li on u potpunosti vaše samostalno djelo?

Dugo sam u svojoj profesionalnoj karijeri radila na izradi nacrta zakona iz različitih područja (npr. upravnog prava, organizacije uprave i političkog sustava, lokalne samouprave), pa sam često bila u situaciji da, obrazlažući pojedina predložena zakonska rješenja članovima radnih tijela Vlade i Hrvatskoga sabora, moram prethodno pojasniti značenje nekog pravnog pojma i genezu nekog pravnog instituta, kako bi razumjeli značenje predložene zakonske norme. Za to sam bila posebno kvalificirana. Potreba da objašnjavam temeljne pravne institute i značenje pravnih termina praktički nikada nije prestala, i kada sam radila na recenzijama zakonskih tekstova iz svih pravnih područja u Odboru za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora, i kada sam radila na promicanju i zaštiti ljudskih prava kao zamjenica pučkog pravobranitelja. Radeći na takvim poslovima te višegodišnjim radom u ispitnim povjerenstvima pred kojima se polaže državni ispit, uočila sam i nedostatke u sveučilišnoj i drugoj stručnoj literaturi kojom su se u pripremi ispita služili kandidati. Također sam u kontaktu s novinarima, koji su pratili rad tijela u kojima sam radila, uočila potrebu za izradom priručnika u kojemu bi oni našli tumačenja temeljnih pravnih pojmova i instituta. To me je motiviralo da započnem rad na Općem pravnom rječniku, na kojemu sam, do objave, intenzivno radila pet godina pet do šest sati dnevno, u svoje slobodno vrijeme. 

Opći pravni rječnik sam sama napisala – to je autorsko djelo jedne osobe. Moram napomenuti kako u leksikografiji, pogotovu u pisanju strukovnih djela, nije tako rijetko da strukovni rječnik / leksikon napiše jedan autor ili dvoje suautora. Takvih je primjera mnogo i u pravnim rječnicima i leksikonima, npr. poznato je djelo Pravni leksikon Williama Cox Cochrana koji je prvi puta objavljen koncem 19. stoljeća, a koji je doživio mnogo izdanja – novija izdanja doradili su, osuvremenili i nadopunili drugi autori (npr. Robert Mace, 1956). Također je vrlo poznat i široko korišten Pravni rječnik Henry Campbell Blacka koji je prvi puta objavljen 1891. godine, a nakon smrti autora dorađivali su ga, osuvremenjivali i nadopunjavali brojni autori kroz devet izdanja. Poznata su djela i suvremenih autora, npr. Stevena Gifisa, Stewarta i Burgessa i drugih. U Hrvatskoj sam ja prva koja je sama napisala pravni rječnik koji je i prvo takvo djelo na hrvatskom jeziku. 

HR: Koje su prednosti kada jedan autor radi na djelu kakvo je Opći pravni rječnik?

U suvremenoj praksi takve priručnike često piše više autora, pa i ekipe od stotinjak autora specijaliziranih za pojedina relativno uska pravna područja. Međutim, velika je prednost kada radi mala ekipa ili samo jedan autor – tada autor ima pregled svega napisanoga, autor autonomno odlučuje o obuhvatu pojedine materije, o povezivanju srodnih instituta, o jedinstvenoj obradi instituta zajedničkih za više pravnih grana. Npr. u Općem pravnom rječniku obradila sam pojmove građanskog parničnog postupka, kaznenog postupka, upravnog postupka. U svim navedenim postupcima postoje isti ili vrlo slični instituti, a u propisima kojima se oni uređuju koriste se isti pojmovi (npr. svjedoci, vještaci, izuzeće suca ili voditelja postupka i dr.) koje je ne samo racionalno obraditi u jednoj natuknici, već je to i bitno za razumijevanje tih procesnih pojmova. Tako sam i postupala, što sam kao autor pojedinac i mogla. Međutim, kada te pojmove obrađuje više suautora, nastaje više natuknica s gotovo istim sadržajem, koje čak međusobno nisu niti povezane uputnicama. Osim toga, individualni autor ne mora robovati fiksnom i nepromjenjivom abecedariju, koji je međutim nužan kod podjele rada na mnogo usko specijaliziranih autora  koji se moraju strogo držati određenog abecedarija, a najčešće i opsega teksta koji je unaprijed određen brojem redaka. Kada piše jedan autor tada može iste, odnosno slične institute iz više grana prava obraditi jedinstveno i cjelovito, bolje povezati pojmove, objasniti povijesni razvoj instituta i postići da je u konačnici djelo i bolje izbalansirano i koherentnije, bolje povezano te stilski ujednačeno. Naravno, kada ima više autora, realno je očekivati da će posao biti brže obavljen, no ni to ne mora biti uvijek slučaj. Događa  se da se autori ne mogu uskladiti, da svaki autor svoje područje, a ponekad i samoga sebe,  smatra osobito važnim, pa dolazi do prijepora. Svjesna nedostataka koautorskog rada odlučila sam sama napisati Rječnik.

HR: Kako danas vidite promjene u suvremenom hrvatskom društvu očima dugogodišnje pravnice?

Pravo, pravni poredak i njegovo konkretno ostvarivanje oduvijek sam smatrala dijelom kulture određenog naroda u određenom razdoblju. Ako kulturu shvatimo kao način života, ukupno naslijeđe određene društvene skupine ili društvene zajednice, dakle kao naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja određene skupine, tada je pravna kultura samo dio kulture neke društvene zajednice, njena vrijednosna i normativna komponenta. Povijesne okolnosti uvjetovale su nastanak i razvoj različitih tipova kulture u pojedinim regijama današnje Europe. Na području današnje Hrvatske razvila su se dva osnovna tipa kulure – mediteranski i panonski, koji su bili modificirani višestoljetnim graničnim položajem i graničarskim tipom kulture u panonskom dijelu, te čestim promjenama državne, pa time i pravne pripadnosti u jadranskom dijelu. 

Raskid višestoljetne državne sveze s Ugarskom, tj. Austro-Ugarskom Monarhijom, te kasniji revolucionarni i nasilni raskid s građanskim društvom, doveo je i do urušavanja preostalih vrijednosti srednjoeuropskog i mediteranskog kulturnog, pa time i pravnog naslijeđa, koje stvarno nije bilo zamijenjeno zajedničkim vrijednostima i općeprihvaćenim društvenim i pravnim normama. Nastala je anomija, stanje u društvu u kojemu nema zakona koji bi bio općeprihvaćen kao objektivno obvezujući, s posljedicom da izigravanje i kršenje zakona općenito nije moralno nedopustivo, pa čak ni pravno, ako zakon krši ili izigrava osoba s jakim političkim vezama ili s određenim političkim polom.  

S takvim naslijeđem,  i u ratnim okolnostima, stvorena je  hrvatska država koja je praktički bez ikakvog preispitivanja, bez i najblažeg oblika lustracije, preuzela zatečenu političko-upravljačku nomenklaturu, pa s time i njezin obrazac naučenog ponašanja. To je svakako utjecalo i utječe na sve aspekte svakodnevnog života, pa i na stanje pravne kulture u Hrvatskoj, koja je još i danas na prilično niskoj razini. 

Međutim, procesi  pristupanja europskim institucijama i integracijama nameću promjene u zatečenim obrascima ponašanja, jačaju građansku svijest o potrebi donošenja zakona koji će biti ne samo formalno sukladni dosegnutim europskim standardima već i općeprihvaćeni, pa će se morati, prije ili kasnije,  početi dosljedno primjenjivati. To daje nadu, a jača i potrebu za širenjem pravnog znanja.