Arhiv tekstova

Sonta, selo u srcu bačkoga Podunavlja, pretežito je naseljena Hrvatima – Šokcima. Stari Sonćani, slabo obrazovani, u većini su bili nadničarska sirotinja. Karakteristične su bile obitelji s puno djece i u pravilu, u kućama je živjelo nekoliko generacija. Zemlje u posjedu ovakvih obitelji baš i nije bilo puno, iz generacije u generaciju, nakon smrti oca, djeca su je dijelila na paklije, tako da su se ionako sitne čestice i dalje usitnjavale. 

Roditelji bi, radeći na toj zemlji i uz dodatno nadničenje, jedva prehranjivali obitelji. Kruha je bilo malo, kuće su bile male, s nedovoljno prostorija, ali tople, pune duše. Zato su vinogradi bili veliki. 

 

Posao posvećen bogu Bahusu

 

Gazda, imućniji ili manje imućan, od sve svoje imovine najviše je držao do vinograda. Kroz godinu, od ranog proljeća pa sve do rujna, vinograd bi obrađivali ukućani. Posla bi bilo i za mlađe i za starije. Berba vinograda obavljala bi se u drugoj polovici rujna i to je za domaćina bila prava svetkovina. Nitko za taj posao nije tražio nadničare, vinograd bi se brao na mobu. Na mobu su dolazili kumovi, rodbina, prijatelji, susjedi, pravila nije bilo. Najčešće bi se odazivali svi pozvani, jer trebalo je razmišljati i o svojim poslovima koji će se isto tako obavljati uz pomoć mobe. A velika je sramota bila poziv na mobu odbiti, osobito ukoliko je onaj koji te poziva, već bio kod tebe na kakvoj mobi. 

Berba bi znala biti i, kako to priliči poslu posvećenom bogu Bahusu, najveselija moba. Šala i pjesma započele bi već od ranoga jutra. Ranije konjske zaprege, a od šezdesetih godina prošloga stoljeća sve češće traktorske prikolice bile su prijevozno sredstvo za čeljad i opremu koja se vozila u vinograd. Na prikolici bi se vozila velika bačva, s gornje strane otvorena. Na bačvu bi se smjestio ručni mlin za muljanje grozdovlja. Pokraj bačve poslagali bi se košarevi opleteni od pruća, u kojima bi muškarci prenosili grožđe od berača do prikolice. Na slobodna mjesta smjestila bi se čeljad koja je išla u berbu. 

Po dolasku u vinograd prvo bi se nazdravilo i fruštukovalo. Nazdravljalo bi se novoispečenom rakijom, obično dudovačom, koje je u to vrijeme i bilo najviše, a imućniji domaćini još bi nudili i šljivovicu ili breskovaču, a žene bi se nudilo domaćim likerom od oraha. Većina mobaša za fruštuk bi najradije »mađarila«, a uz tako pečenu slaninu jeli bi se domaći kruh, rajčica, paprika, luk. Pilo bi se lanjsko vino. 

 

Tradicija koja je zamrla

 

Poslije fruštuka domaćin bi rasporedio čeljad u redove. Žene i djeca nosili bi ručne korpe ili kante u koje bi brali, odnosno odsijecali grozdove. Branje bi nadgledao stari pudar. Dobro bi pazio na djecu, koja bi morala pokupiti svako prosuto zrno grožđa, jer kako bi rekao – zrno grožđa, kap vina. Napunjene kante muškarci bi istresali u košareve, u kojima bi ih na ramenu prenosili do prikolice. Sadržaj košara bio bi istresan u mlin, jedan od jačih muškaraca bi odmah okretao ručku i tako pokretao mehanizam za mljevenje grozdova. 

Po završetku berbe čeljad bi išla na ručak u kuću domaćina. Muškarci bi istakali vino iz bačve na prikolici i lijevali ga u pripremljene bačve u podrumu domaćina, a ostatak, kom, prebacivali bi u kacu na daljnji postupak, koji bi bio tajna svakoga domaćina. Po tradiciji, u imućnijim kućama za berbanski ručak se kuhao paprikaš od šilježeta, napeklo bi se nekoliko vrsta ukiselo gibanice (s orasima, makom, božjima koricama...), peretaka i slatkih pogačica. U srednje imućnim kućama obično bi se kuhao guščji paprikaš, a u onim siromašnijim pačji. No, bez obzira na razlike, u svim berbama bilo je odista veselo, pjevalo se, a ukoliko bi se još odnekud stvorio i gajdaš, znalo se zadrmati i šokačko, logovac, po dvoj... 

Tradicija ovih moba skoro je zamrla. Vinogradi i berbe postali su rijetkost. Ostaje nam samo sjećanje na pripovijedanja naših djedova i baka o sirotinjskim vremenima. Nitko ta pripovijedanja nije zapisivao, prenošena su s koljena na koljeno. Stari samo kažu kako su ta vremena, za razliku od današnjih, iako sirotinjska, bila puna duha, puna radovanja, puna zadovoljstva i vjere u Boga.