Arhiv tekstova

Adventsko je vrijeme. Razmišljamo i planiramo učiniti što više dobra. Želimo pomoći drugima i tako pribaviti sebi radost koju nam nitko ne može oduzeti. 

Slušao sam jednu tužnu priču: Dječak u svojoj obitelji i društvu nije bio prihvaćen. Stalno je slušao samo prigovore: Ma gledaj samo što si učinio, pa ti nisi ni za što! Tako je dan započinjao gromoglasnim maminim ukorom. Večer prije toga doživio je kišu očevih prijetnji, a za sve je bila kriva prosudba nastavnika engleskog, koji nije podnosio njegov odviše slobodni stav prema jeziku gospođe Thatcher. Prigovor je pljuštao: Kad ćeš ti bar jednom učiniti nešto kako treba? vikao je njegov otac. Toga dana nije bilo škole i došao je u društvo, gdje je na dvorištu upravo započinjala nogometna utakmica, te je i on bio uključen. Skinuo je debelu majicu i pridružio se momčadi koju je predvodio jedan kolega, poznata nogometna zvijezda, zbog čega su ga zvali Šuker. Naš junak se trudio, ali kako nogomet nije bio njegova jaka strana, promašio je prvu loptu do koje je došao. Predbacivali su mu: Ma što radiš, nespretnjakoviću! Malo nakon toga, sasvim se slučajno našao na putu izvrsnoj lopti koju je prema golu uputio Šuker, i tako obranio gol protivni­cima. Još mu je zujalo u ušima od udarca kad se na nj okomila sva strahota voditeljeva gnjeva: Izlazi iz igre! Nemaš pojma o nogometu! Ostali su se dečki tome glasno smijali, pa je naš mališan ponižen i potišten napustio igru, ali i društvo. Uputio se širokom ulicom ispod platana prema željezničkom kolodvoru. Oborene glave gunđao je poluglasno sebi u njedra: Kakva li sam ja šeprtlja, nikad mi ništa ne polazi za rukom... Kako je uopće moguće svima udovoljiti? Najbolje će biti da se nekamo maknem gdje me nitko neće pronaći... 

Negativan sud širi se brzinom vjetra

 

Tko bi mogao poslušati, prepoznati crne misli tako mladoga čovjeka? Izgleda da nam je još iz vremena Praroditelja ostao jedan žalac u tijelu, pa i u mislima. Kao da smo izgubili zdravi razum i čisti pogled. Najčešće i odmah vidimo ono što je negativno. Zato imamo specijalnu dioptriju koju nam đavao – kao onda Evi – pojačava. Ne samo da vidimo prvo negativno, nego odmah tu negativnost vidimo i uvećano. Izlazeći iz zemaljskog raja kao da nam je glas ojačao. Takav pogled oblikujemo u riječ i izvikujemo u vjetar. A pošto vjetar ne miruje, on raznosi naš glas na sve strane. Tako se naša negativna misao, negativan stav i sud širi brzinom vjetra. Do ušiju drugih ljudi dospije samo ono negativno. I tako je to tisućama godina. Zaboravljamo da je nakon pada Praroditelja dano jedno jako obećanje: Neprijateljstvo zamećem između tebe i žene, između potomstva tvoga i potomstva njenoga. Ti ćeš joj vrebati petu, a on će ti satirati glavu. 

Ovaj čas mi je pred očima oltarna slika u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Tamo sam ove godine imao trodnevnicu i propovijed na proštenju. Sam u crkvi dugo sam promatrao tu prelijepu baroknu sliku. Gospa je uistinu »rajsko obećanje«. Obučena u svjetlo prekrasnog lica drži u naručju dijete. Stoji na kugli zemaljskoj, ali na zmiji. Dječak je bezbrižan u njenom naručju. U ruci mu je mali križ s dugim držačem. Na kraju držača je šiljak. On je zaboden u glavu zmije koja ispružena jezika izdiše. Uistinu obećanje iz Edena se ostvaruje. Neprijateljstvo žene i njenog potomka dokrajčilo je moć zmije i njenoga jezika. Tada sam se pitao - u čemu se kršćanstvo umorilo? Ne prepoznajem poruku slike i naš život. Kao da glava zmije – negativca – nije uništena. Kao da je ispružen jezik još uvijek jak izgovarati negativne sudove i negativne riječi. Kao da kršćanstvo nema pravo i dužnost u sebi i oko sebe navijestiti tu veliku istinu: Zlo je pobijeđeno! Ma gdje? U svijetu, u čovjeku, u tebi. Ali kako je pobijeđeno ako me u svakoj životnoj okolnosti prvo obuzimaju »crne misli«? Ako mi u prosudbi o tuđim riječima i postupcima prvo pada na um negativno? Ako me u govoru vodi prvo negativni sud. Kakav sam to ja kršćanin ako oko sebe širim zadah negativnosti, pesimizma i beznađa? 

 

Nije siroče samo dijete bez roditelja

 

Vratimo se na priču našega dječaka. Koliko je danas djece zlostavljano, osuđivano i gurnuto na rub života? Začudit ćete se kad ustvrdim da su često roditelji najveći neprijatelji svoje djece upravo zato što ih previše maze, previše popuštaju – pa propuste i odgoj – i od te djece koju tako »ludo vole« učine tužne graditelje budućnosti i nesposobne za život. Nije siroče samo dijete rastavljenih roditelja, puno veće siroče je dijete kojega roditelji onesposobljavaju za pravi život. Evo nam zadatka za proslavu blagdana: Materica, Oce i Božić. Na kom su mjestu u našem životu djeca za koju želimo da budu sretna? Naučimo se biti pozitivan, zračiti optimizmom, zahtijevati pravednost i živjeti ljubav, pa će biti djeca u središtu realnosti, a ne tek na rubu života.