Arhiv tekstova

Prema posljednjim informacijama ovih bi dana učenicima hrvatskih odjela u Vojvodini mogli stići udžbenici iz Hrvatske. Naime, Hrvatskom nacionalnom vijeću javio se vlasnik »Školske knjige« Ante Žužul te rekao kako bi on sam osobno želio donijeti knjige. Rezultat je to razgovora vođenih s potpredsjednicom hrvatske Vlade Đurđom Adlešić i ministrom obrazovanja Radovanom Fuchsom koncem listopada, kada je rečeno da će problem udžbenika biti riješen u kratkom vremenu.

Još samo jedno u nizu obećanja ili ne, tek pitanje ostaje ima li razumljivih argumenata koji bi opravdali zbog čega su učenici hrvatskih odjela kraj polovice školske godine dočekali bez udžbenika i zašto država Srbija nije kadra, ili još gore ako namjerno to ne želi, punih osam godina svojim građanima hrvatske nacionalnosti osigurati Ustavom zajamčena prava na obrazovanje na materinjem jeziku. 

 

FOTOKOPIJE UMJESTO KNJIGA

 

Iz čega uče djeca u hrvatskim odjelima? Nena Tumbas je predsjednica udruge »Naša djeca«, koja okuplja roditelje učenika u hrvatskim odjelima, a i sama je majka troje djece koja pohađaju školu na hrvatskom jeziku. Njezino je iskustvo da nedostatak udžbenika najteže pada prvašićima koji, osim udžbenika za hrvatski jezik, ostale knjige i vježbenice, ako ih uopće imaju, koriste stare, ispisane ili fotokopirane. Dodaje kako su među članovima udruge najnezadovoljniji roditelji gimnazijalaca. 

»Učenici od 5. do 8. razreda su dobili udžbenike, ne od istog nakladnika, ali nešto imaju. Naime, mnogi roditelji su rekli kako im ne bi bio problem i platiti knjige, samo da se nabave odgovarajuće. Roditelji gimnazijalaca su osobito nezadovoljni, najviše zbog toga što većina nastavnika koristi udžbenike na srpskom jeziku, tako da učeći iz njih učenici moraju prevoditi sami, ili uče iz bilježnica, što nije dovoljno«, kaže Nena Tumbas. 

Ministarstvo obrazovanja Republike Srbije svojedobno je izdalo deset naslova za nastavu na hrvatskom jeziku u nižim razredima, ali su oni danas neuporabljivi. Naime, tih deset naslova bili su samo udžbenici matematike i prirode i društva, ali od tada, poslije reforme školstva, priroda i društvo više ne postoje u nastavi, a program matematike je u velikoj mjeri izmijenjen, pa se ni ovi udžbenici ne mogu koristiti. 

»Udžbenici ne postoje niti za jedan razred od predškolske ustanove do gimanazije, i to traje od prvoga dana nastave na hrvatskom jeziku«, kaže Stanislava Stantić-Prćić, koja je od prije dvije godine zadužena za obrazovanje pri Izvršnom odboru Hrvatskog nacionalnog vijeća. Ona ističe kako se učitelji i nastavnici sami snalaze, kopiraju i prevode gradivo, ali pri tomu nitko zapravo ne zna kako se ta nastava realizira, jer nema nadležnog prosvjetnog savjetnika niti ikakve kontrole. 

 

OČI UPRTE U HRVATSKU

 

Stanislava Stantić-Prćić ističe kako je njezina prepiska s Ministarstvom prosvjete Republike Srbije stalno jednostrana, odnosno odgovori nikada ne stižu, a u posljednje dvije godine upriličen je samo jedan zajednički sastanak. Ona dodaje kako je suradnja s Pokrajinskim tajništvom za obrazovanje veoma dobra, ali Pokrajina nije mjerodavna za rješavanje pitanja udžbenika. S druge strane, oči učenika i roditelja uprte su u Hrvatsku, od koje se očekuje potpora i pomoć, ali i tu stvari najčešće ovise o dobroj volji.

»Hrvatska po zakonu nema nikakve obveze prema nama. Zbog različitog školskog programa, hrvatske udžbenike možemo koristiti samo kao pomoćno sredstvo u nastavi, što bi nam također dobrodošlo. Međutim, i ta nabava udžbenika iz Hrvatske ovisi o tome kad smo se kome mogli obratiti, primjerice, ako je izborna godina lakše smo mogli nabaviti udžbenike. Ali, to su samo privremena rješenja«, kaže Stanislava Stantić-Prćić i dodaje, kako je proljetos s hrvatskim Ministarstvom obrazovanja i Agencijom za obrazovanje dogovoreno da će za sve učenike biti osigurani udžbenici, međutim, stigla je tek jedna paleta uglavnom rabljenih knjiga i to samo za učenike od petog do osmog razreda, ali ni toga u dovoljnoj količini.

 

VIŠESTRUKA ODGOVORNOST

 

Član Nacionalnog prosvjetnog savjeta (NPS) mons. Andrija Kopilović smatra kako propusta i odgovornosti, koji su doveli do toga da ni poslije osam godina nema udžbenika u hrvatskim odjelima, ima sa strane svih koji su nadležni, te da ovaj neriješeni problem otvara pitanje provedbe nastave. 

»Ponajprije mislim da je odgovornost višestruka i odnosi se ne samo na jednu stranu nego na sve sudionike. Programi i planovi su, čini mi se, na vrijeme izrađeni i koliko ja znam iz NPS-a su redovito odobravani i gledani s respektom dobrih planova i programa. To je onaj dio koji znam iz NPS-a kada je bio na vijećanju na sjednici hrvatski plan i program. S druge strane, mislim da je po zakonu bilo jasno koji su uvjeti za uvoz udžbenika i da tu ima možda više krivice sa strane naše domicilne države, a to je da je prespora administracija i neadekvatna komunikacija otežavana nekakvim podzakonskim dodatnim opterećenjem. Dakle, znalo se koje dijelove udžbenika i koje predmete treba izmijeniti, a pitanje stoji - imamo li mi za to snage? Prema tome, mislim da je trebao biti jači, planskiji, temeljitiji i čvršći dogovor i s jedne i druge strane. I mislim da je naša matična država Hrvatska mogla više učiniti. Dakle, ne može se sada zahtijevati nešto čega nema, a udžbenika nema i to je ono zbog čega je pitanje nastave vrlo upitno.«

Da se godinama unazad namjerno proizvodi problem nedostatka udžbenika, te da država Srbija još uvijek nije rada Hrvatima dati ono što im po Ustavu i zakonima pripada, smatra Tomislav Žigmanov, roditelj djeteta u hrvatskom odjelu, koji u svom osvrtu oštro i kritički govori o ovom pitanju. 

»Uskratiti svoj djeci koja se obrazuju na hrvatskome u Srbiji mogućnost korištenja udžbenika na vlastitom jeziku u nastavnom procesu gotovo cijelo polugodište ne može se drugačije imenovati do li kao rafinirani oblik ‘prosvjetocida’! Kao roditelj, posve nemoćan i oboružan s njemu razumljivim argumentima, nastojim svom djetetu ovu i ovakvu uskraćenost, u kakvoj vjerojatno nitko u novijoj povijesti nije bio, ipak protumačiti kao ‘dar’ države u kojoj živimo te kao ‘pomoć’ Hrvatske, ne bi li na vrijeme mogao saznati što od koga u svojemu životu može očekivati te kako se spram svega treba onda pripremiti. Ukoliko, pak, hoćemo potražiti razloga za ovaj ‘prosvjetocid’ kojemu su, posve nevina, djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u Srbiji izložena i o kojemu, osim predstavnika hrvatske zajednice, svi mjerodavni i borci za ljudske pravice stameno šute sve vrijeme, onda se on može, čini se, pronaći u sljedećem: država Srbija još uvijek nije rada Hrvatima dati ono što im po Ustavu i zakonima pripada te ono što traži i što imaju Srbi u Hrvatskoj! Postupajući na ovaj način, ona jasno daje svima nama poruku da smo u vlastitoj državi, prema ovome mjerilu, građani drugoga reda, a što se, na žalost, mora iskušavati od najranije dobi«, kaže Žigmanov ističući kako je pitanje odgovornosti na prvome mjestu prosvjetnih vlasti Republike Srbije. 

 

POSLJEDICE ĆE SE VIDJETI KOD SLJEDEĆEG UPISA

 

»Čudi i (ne)djelovanje predstavnika države matičnoga nam naroda, od kojih ovdašnji hrvatski puk, dakako s razlogom, očekuje daleko više od onoga što sada (ne)čine. Naime, pogleda li se, na primjer, što sve čini i kako djeluje službeni Beograd spram problema Srba u Hrvatskoj, očekivanje da se djelatno i proaktivno angažiraju na rješavanju konkretnih oblika diskriminacije ovdašnjih Hrvata čini se posve normalnim! Možda u svemu spomenutom treba tražiti razloge za dosadašnju šutnju i neaktivnost roditelja. Dobro bi bilo kada bi se oko ovoga problema ujedinili te pokušali artikulirati zaštitu prava svoje djece… Vrijedi, na koncu, i to da svojim nečinjenjem ili, pak, jalovim činjenjem državne vlasti često, uz pomoć nedovoljno upućenih ili nedobrohotnih novinara, svejedno je, prebacuju ‘loptu’ odgovornosti na Hrvatsko nacionalno vijeće, kao da je pitanje udžbenika dio njihovih izravnih ovlasti, što onda otvara prostor za sve moguće destruktivne činitelje, kojih nije, i to treba znati, mali broj unutar zajednice. Jer, ne treba smetnuti s uma da se njihovim stalnim držanjem u žiži javnosti kao odgovornim činiteljem, što neprijatelji itekako dobro znaju, priječi uspostava pozitivnog ozračja za djelovanje i u drugim područjima narodnosnoga života! Također, posljedica ovih smišljenih aktivnosti vidjet će se nakon upisa sljedeće generacije učenika, čime će se jasno otkriti i namjera prosvjetnih vlasti«, kaže Žigmanov.

 

NEDOREČENO ZAKONODAVSTVO

 

Kad već domicilna država nije tiskala i osigurala udžbenike, Hrvatsko nacionalno vijeće je još proljetos od Ministarstva obrazovanja tražilo odobrenje za uvoz knjiga iz Hrvatske, međutim, jedva da je nešto od traženog odobreno.

»Naša je obveza bila da nastavnici koji rade u nastavi urade usporedne analize važećeg nastavnog plana i programa u Republici Srbiji s udžbenicima iz Hrvatske, navodeći u kojem postotku se oni mogu korisiti u nastavi. Mi smo te analize uradili i tražili smo da nam se odobri uvoz udžbenika koje bismo koristili kao pomoćno sredstvo, jer u Srbiji nemamo što kupiti. Dobili smo odobrenje za jedan udžbenik i tri radne bilježnice i to za niže razrede, što znači da smo dovedeni u situaciju da ne možemo realizirati nastavu«, kaže Stanislava Stantić-Prćić.

Premda se s razlogom može govoriti o nedostatku volje prosvjetnih vlasti za rješavanjem pitanja udžbenika na hrvatskom jeziku, da država Srbija još uvijek ima velikih problema i nejasnoća u području zakonodavstva koje regulira područje obrazovanja ukazuje i Edita Sos, članica Mađarskog nacionalnog vijeća zadužena za obrazovanje. Unatoč velikom iskustvu mađarske nacionalne manjine, nabava udžbenika iz Mađarske realizirala se, kako kaže, s manje ili više uspjeha.

»Mađarska nacionalna manjina je stvarno tijekom prethodnih godina praktički bez zakonskih osnova proslijedila ministru na odobravanje određene udžbenike iz zemlje matice. Naime, mi smo pozivajući se na određeni članak Zakona o osnovama sustava obrazovanja iz ‘93. godine, gdje stoji da se iz zemlje matice mogu uvesti određeni udžbenici, određene udžbenike i proslijedili na odobravanje, s manje ili više uspjeha. Ovo s manje ili više uspjeha znači da smo, s obzirom na zakonske nejasnoće, jedne godine imali bolje iskustvo, druge slabije. U svakom  slučaju vrlo smo ozbiljno odrađivali pregled i uspoređivanje tih udžbenika s važećim nastavnim planom. Sad se radujemo tom novom Zakonu o udžbenicima gdje u članku 28, koji regulira odobravanje stranog udžbenika, stvarno stoji da ministar na obrazloženi zahtjev odgovarajućeg stručnog tijela u školi može odobriti udžbenik za odgovarajući predmet i razred koji je u uporabi u zemlji matici i koji je tiskan na jeziku i pismu pripadnika nacionalne manjine, uz pribavljeno pozitivno mišljenje nacionalnog vijeća nacionalne manjine i zavoda. Taj članak daje mogućnost da se iz zemlje matice uvoze udžbenici«, objašnjava Edita Sos. 

 

VELIKI POSAO PRED NAKLADNICIMA

 

Taj novi Zakon o udžbenicima, koji je stupio na snagu 11. rujna ove godine, među ostalim predviđa i proceduru tiskanja i objavljivanja niskotiražnih udžbenika, među kojima su i udžbenici na jezicima nacionalnih manjina. Zakon sve nakladnike, državne i privatne, stavlja pod jednake uvjete, te će svaki koji dobije licenciju moći objavljivati udžbenike, a primjena zakona predviđena je u roku od šest mjeseci, odnosno od 11. ožujka sljedeće godine, do kada moraju biti doneseni svi pravilnici i nakladnici dobiti licencije.

»Najveći problem je bio riješiti osiguravanje sredstava za niskotiražne udžbenike, jer oni će imati istu cijenu kao i visokotiražni, a proizvodna cijena im je jako skupa u odnosu na mali broj knjiga. Ovim pravilnikom i zakonom i to je regulirano tako da će postojati fond u koji će svaki nakladnik odvajati određena sredstva, koja će služiti za sufinanciranje proizvodnje niskotiražnih udžbenika«, objašnjava ravnateljica BIGZ-a Mirjana Miloradović.

Sukladno zakonu udžbenici će prolaziti proceduru odobravanja, najprije na srpskom jeziku, a potom preveden na jeziku manjine također prolazi proceduru odobravanja. Tko će udžbenike pripremati na jeziku manjine u zakonu još nije potpuno definirano.

»Moje je osobno mišljenje da se nakladnik u suradnji s vijećem određene nacionalne manjine dogovara i surađuje, jer bi nakladnik morao biti u obvezi osigurati pripremu i svima nama je stalo da ti udžbenici budu kvalitetno prevedeni«, kaže Mirjana Miloradović. »Predstoji nam veliki posao u tako, moram reći, nesređenom stanju, nedovoljno definiranim zakonskim i podzakonskim aktima, ali mi nakladnici, u odnosu na to kakvo je stanje bilo i kakav smo tretman imali do sada,  prezadovoljni smo. Ima tu jako puno propusta, a poteškoće i propuste osjetit ćemo tek kad se počnu primjenjivati i zakon i podzakonski akti«, kaže Miloradović te dodaje kako trenutačno nema druge, već nacionalne manjine moraju čekati licenciju nakladnika i sve ostalo što je zakonom obvezno. Ona očekuje da će hrvatska nacionalna manjina 1. rujna sljedeće godine dobiti sve udžbenike koje BIGZ ima odobrene na hrvatskom jeziku.

Ovih je dana i DSHV uputio dopis ministru prosvjete Žarku Obradoviću tražeći razgovor s njim i podsjećajući na sastanak Međuvladinog mješovitog odbora za praćenje provedbe sporazuma o zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, koja je održana u Beogradu sredinom listopada.