Arhiv tekstova

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine otvorit će do kraja godine dva nova predmeta koji se odnose na zločine počinjene u Hrvatskoj. S obzirom na kvalitetu i intenzitet suradnje s hrvatskim Državnim odvjetništvom »sigurno je da će ih biti još, a i iz ovih koji su u tijeku uvijek može proizići i neko novo ime osumnjičenih kao što je to, primjerice, bilo na osnovi svjedočenja u procesu za zlodjela počinjena na Ovčari«. To je najavio u razgovoru za Hrvatsku riječ Vladimir Vukčević, specijalni tužitelj za ratne zločine beogradskog Okružnog suda. 

Vukčević je od 2003. na (nezahvalnoj) dužnosti tužitelja kome se stalno prijeti kao »izdajniku srpskog naroda«, iako se optuženicima pred sudom izriču presude upravo »u ime naroda«. Vukčević je zbog neutralnosti i profesionalnog odnosa skoro neprekidno pod političkim i pritiskom pojedinih medija. Ipak, za njega je ljudska satisfakcija, zahvalnost obitelji žrtava, važnija od brojnih priznanja, među kojima je i prestižna nagrada »Crans-Montana«, koja se dodjeljuje najvažnijim ličnostima u svijetu. Dobio ju je lani za rezultate u borbi protiv ratnih zločinaca i velikog doprinosa promjeni svijesti i poboljšanju pravnog sustava u Srbiji i regiji. I pokraj svih napisanih optužnica Tužiteljstva na čijem je čelu, on smatra neuspjehom što »ljudi ne žele znati što se to zapravo dogodilo devedesetih«. Prema posljednjim istraživanjima, ukazuje Vukčević, 70 posto građana Srbije želi zaboraviti zločine, a ne njihovo procesuiranje.

 

HR: Vaš, kao i rad Tužiteljstva za ratne zločine, tj. vaših suradnika, dobio je najviša međunarodna priznanja. Što smatrate najvećim uspjehom?

Uspjeh je kada vam obitelji žrtava ratnih zločina odaju priznanje za rad. Meni se to često događa. To je više od profesionalne satisfakcije, to je ljudska satisfakcija.

HR: U Srbiji se vode mnogi procesi za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH. Kako ocjenjujete suradnju s kolegama iz tih država, posebice s Državnim odvjetništvom Hrvatske? Što bi se na tom planu još moglo učiniti?

Odnos s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske najpozitivnije je profesionalno iskustvo ovog tužiteljstva i moje osobno, a za njega je od ključne važnosti Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji smo potpisali u Zagrebu listopada 2006. godine. Takav sporazum potpisale su skoro sve zemlje u regiji: Srbija i Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Crna Gora i Hrvatska. Volio bih da se i BiH priključi potpisnicima. 

HR: Kojim ste presudama, na osnovi procesa pred sudovima u Srbiji u svezi s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj, nezadovoljni, kao i presudama izrečenim u Hrvatskoj? 

Presuda Milanu Buliću najočitiji je primjer kako odluka suda umjesto satisfakcije može biti uvreda za žrtve. Dvije godine zatvorske kazne za ratni zločin nad 200 ratnih zarobljenika na Ovčari! Takve kazne se izriču za sitna razbojništva. Ili pet godina Aleksandru Mediću za ubojstvo šest mladića u Trnovu. To je onaj »Škorpion« koji je, stojeći s puškom iznad vezanog mladića, upitao, citiram taj prostakluk: »Jesi li prcao u životu?« Odgovor mladića bio je »ne«, a Medić mu je odgovorio »E, nikad i nećeš.« Mladić je ubijen i u tome je, na način koji smo mi opisali u optužnici, sudjelovao i Aleksandar Medić. To su činjenice pred kojima čovek ne može šutjeti. Neumjesno je da ja kao tužitelj iz Srbije komentiram presude koje su izrečene u drugoj državi, ali sam i upoznat s činjenicom da je u Hrvatskoj preispitano mnogo presuda izrečenih u odustvu, što je još jedan od dokaza u prilog opredjeljenju Hrvatske za vladavinu prava.

HR: Je li »privođenje pravdi« pred hrvatskim pravosuđem, po vašem mišljenju, u razmjeri s procesima koji se za ta kaznena djela vode u Srbiji?

Mi smo međusobno razmijenili do sada, od 2006. godine, 28 predmeta. Nema tu »ključa«. Važno je i za nas i, koliko vidim, i za naše kolege u Hrvatskoj, svaki zločin koji je moguće dokazati i da svaki potencijalni ratni zločinac koji je dostupan tijelima naših zemalja bude procesuiran. 

HR: Tvrdi se kako se tajno okrivljeni Srbi iz Hrvatske uhićuju na temelju tajnih optužnica kad pokušaju preći granicu. Što znate o tome?

Hrvatski popisi optuženih nisu tajni. Svatko tko je zainteresiran može osobno, u Veleposlanstvu Hrvatske provjeriti je li na takvom popisu. Broj Srba koji se i nakon 18 godina od rata u toj zemlji i dalje nalazi na optužnicama zbog navodnih ratnih zločina bit će drastično smanjen, a naše Tužiteljstvo ne samo da će od vlasti u Hrvatskoj dobiti te popise već će preuzeti istrage ukoliko se o tome budemo suglasili. U svakom slučaju, zahvaljujući našoj profesionalnoj suradnji, očekujem da će doći do smanjenja broja osoba koje su pod tzv. »ratnim optužnicama«. To će umnogome relaksirati i političku situaciju. 

HR: Kako ocjenjujete izbjegavanje suđenja za ratne zločine koja se »argumentiraju« dvojnim ili višestrukim državljanstvom bivših republika ex SFRJ? Spomenimo primjer Branimira Glavaša... 

Nove državne granice ne smiju biti barijera za pravdu. Slučaj Branimira Glavaša, koji je optužen za dva teška slučaja – »Selotejp« i »Garaža« u Osijeku i koji je za to osuđen na desetogodišnju kaznu zatvora, treba biti opomena svima nama u regiji koji imamo isti cilj: privođenje zločinaca pravdi. To možemo jedino preko sporazuma. U Bosni zagovaraju, čini mi se, politički princip da se sudi tamo gdje je zločin počinjen. Ja ne kažem kako to nije važno, ali mislim da je najvažnije da se sudi, da oni koji su počinili zločine budu privedeni pravdi. Hoće li sada u BiH suditi Glavašu za zločine u Osijeku? To je ruganje žrtvama! Mi imamo dobro iskustvo u predmetima »Škorpioni«, »Zvornik«, »Ovčara«, »Slunj« i loše političko iskustvo sa slučajem »Jurišić« i »Tuzlanska kolona«, kada određene političke strukture koriste upravo te ustavne prepreke kako bi na neki način amnestirali »svoje zločince«. 

HR: Kako bi se, sporazumno, te situacije mogle izbjeći s obzirom na ustavne odredbe?

Srbija je ukinula ustavnu prepreku izručenja svojih državljana drugim zemljama i postoji jasna i iskazana politička volja da se u bilateralnim ugovorima izručuju državljani koji su činili kaznena djela organiziranog kriminala i ratnih zločina. Upravo je završena izrada sporazuma-ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći, koji bi bio krovni akt za izradu dodatnih sporazuma koji bi riješili navedena otvorena pitanja.

HR: Srbija je još uvjetovana daljnjem približavanju EU uhićenjem dvojice haških bjegunaca. Hipotetički, ako bi bio priveden Mladić, ali ne i Hadžić, ili obratno, bi li jednom od njih bilo olakšano u pogledu kaznenog gonjenja, odnosno pritiska da budu pronađeni?

Za mene kao koordinatora Akcijskog tima, ali i kao građanina ove zemlje, jednako je važno da se i jedan i drugi nađu u Haškom sudu. To je naša obveza prema međunarodnoj pravdi. Lociranje, uhićenje i transfer jednog od njih dvojice, ma tko to bio, nikako ne znači amnestiju za onog drugog. 

HR: Dužnosnici u Srbiji vrlo samouvjereno tvrde kako će Ratko Mladić biti uhićen do kraja godine. Ima li osnove takvim predviđanjima?

Hajmo o tome razgovarati 1. siječnja 2010. godine...

HR: S obzirom na posao kojim se bavite i prijetnje koje su vam upućene, osjećate li se sigurnim u Srbiji?

Osjećam se sigurno svugdje, naravno da se najsigurnije osjećam u Srbiji, ovdje živim, radim, imam obitelj i prijatelje. To daje osjećaj sigurnosti svakom čovjeku. Naravno da sam i oprezan, 65 prijetnji koje su do sada upućene meni i mojim suradnicima rizik su posla koji prihvaćamo.