Arhiv tekstova

Sredinom XIII. stoljeća Kraljevina Ugarska, koju nitko do tada nije ozbiljno ugrožavao, doživjela je razorni napad s istoka. Mongolske horde Batu kana 1241. godine iz tri su pravca napale Ugarsku. Sljedeće, 1242. godine Tatari su se povukli, a iza sebe su ostavili opustošenu i spaljenu zemlju, stotine tisuća mrtvih. 

Povjesničar György Györffy tvrdi kako je stradalo 50-65 posto stanovništva Bodroške i Bačke županije. Spasila su se ona naselja koja su se nalazila na prostoru između rječice Mostonge i Dunava, gdje su bile močvare i mnogobrojni ribnjaci, ritovi.

 

Naselja koja su dočekala ugarska plemena

 

Krajem IX. stoljeća ugarska su se plemena naselila u Karpatski basen, koji su zvali Avarum solitudo, što znači prazan prostor, gdje su ranije živjeli Avari, narod koji je nestao u VIII. stoljeću u ratovima s Bugarskom i Francima. Danas vlada mišljenje da su na rubovima nekad moćnog Avarskog kaganata, ugarska plemena »dočekali« ostatci Avara, slavenizirani Bugari i na jugozapadu Karpatskog basena panonski Slaveni, koji su naseljavali i Bačku, uglavnom uz rijeku Dunav. 

Već spomenuti György Györffy smatra, sudeći po slavenskim nazivima, kako su naselja između Dunava i Mostonge – Čorna (Churna) u okolici današnjeg Apatina, Vajska (Vaisca), Bođan (Bojan), Plavna (Palona) u IX. stoljeću bila naseljena panonskim Slavenima, koji su uglavnom preživjeli najezdu Tatara. 

U popisu papske desetine iz razdbolja 1332.-1340. godine, koju su sakupljali mjesni župnici, prvi put se spominju župnici naselja Bogyan, Vayzka. Budući da su plaćali papsku desetinu, očito je kako su stanovnici bili katolici, a župa Vajske je spadala u relativno bogatiju župu, jer je njen župnik uredno godišnje plaćao 40 banskih denara. Ostala mjesta godišnje su u prosjeku plaćala: Zond 47, Nemeti 80, Derž 174, Beče 200 banskih denara (četiri denara vredjela su jedan groš, tj. srebrnjak).

 

Prvi Hrvati u Bačkoj

 

Zbog velikih gubitaka u stanovništvu kralj Béla IV. bio je primoran ponovno zvati »goste« iz zapadnoeuropskih zemalja, ali i s istoka. S područja delte Dunava doselilo se 40.000 obitelji Kumana. U Bačkoj su se naselili u okolicu Bodroga i Subotice, kao i pokraj Adorjana. Ime sela Nemet(i) ukazuje na to da su ga naseljavali »gosti« iz Njemačke. To se selo nalazilo u blizini Vajske, a ime Horvat (Horuot, Horwath), koje se također nalazi na spomenutom popisu papske desetine, navodi nas na zaključak da su njegovi stanovnici bili podrijetlom iz Hrvatske, koja se u to doba računala kao zasebna kraljevina u uniji s Ugarskom. 

Župnik Horwatha 1332. godine platio je desetinu 37 banskih denara. Naselje Horwathi je dočekalo Turke, jer se 1522. spominje u spisku za desetinu, da bi u tursko doba potpuno nestalo. Po Istvánu Iványiju nalazilo se u okolici današnje Gajdobre i Tovariševa. 

U srednjem vijeku Slavonija je isto bila zasebno područje koje su naseljavali tzv. »slavonski Toti«, tako da mjesto Toth Vajska, koje se nalazilo pokraj Vajske, možemo smatrati selom koje su naseljavali doseljenici iz Slavonije. U gradu Zondu 1477. godine članovi Magistrata su, pokraj građanina Totha, i građani János Rac (Raščanin) i István Görög (Grk). Ako ovome dodamo kako je 1434. godine jedan mesar po imenu Gallus (Gal=Francuz) izgradio o svom trošku ubožnicu i bolnicu na kraju grada, oslikava nam se srednjovjekovni grad čiji su stanovnici podrijetlom s različitih strana svijeta, ali krajem XV. stoljeća stapali su se u jedan zajednički građanski sloj. 

 

Dinamično XIV. i XV. stoljeće 

 

Ugarskoj kraljevini bilo je potrebno više od pola stoljeća da se oporavi od jednogodišnjeg divljanja mongolskih hordi. Zajedno s novim doseljenicima zemlja se uzdigla sredinom XIV. stoljeća, a u XV. stoljeću doživljava svoje zlatno doba. Grade se gradovi Zond, Zabatka, Coborszentmihaly, Becse i biskupska tvrđava i palača u Baču, a među stanovništvom postoji tzv. vertikalna prohodnost, što znači da su ljudi skromnijeg podrijetla mogli dospjeti na najviše položaje. Tako, primjerice, slavenski stanovnici Dobre (danas Gajdobra) od običnih vojnika u službi župana u XIV. stoljeću postaju plemići, a László Kaboli (Kabol, danas Kovilj), koji se školovao u titelskom kaptolu, tu je postao i prepošt, kasnije zagrebački biskup (1326.-1343. godine), a zatim kaločko-bački nadbiskup. Osim vjerskih nauka, bio je vešt i u medicini koju je izučavao u Parizu, i izvjesno vrijeme bio je liječnik kralja Karolya I. On je prvi poznati liječnik rođen u Bačkoj. 

Svi ovi procesi prekinuti su krajem XV. stoljeća, jer turski napadi postaju sve učestaliji, a stanovništvo počinje bježati u gornju Ugarsku. Do sredine XVI. stoljeća Bačka je »ponovno prazna« i Turci moraju dovoditi »raju« s Balkanskog poluotoka da im radi. Dovedeni kasnije bježe također u gornju Ugarsku. Poslije završetka ratova s Turcima u Bačku ponovno dolaze kolonisti, kako bi naseli brojne pustare i stvorili slobodne kraljevske gradove Novi Sad, Sombor, Suboticu. Onda opet dolaze ratovi, a po mom uvjerenju – nastavak povijesti ovih krajeva svima je poznat.

Kraj feljtona