Arhiv tekstova

Odmah na početku se ispričavam glazbenicima, jer mi je glazba jedna od slabijih točaka u koje se razumijem. Naime, drugo je uživati u lijepoj glazbi a drugo je znati makar teoretski o njoj raspravljati. U ovom razmišljanju upravo ne želim ovo drugo – o njoj raspravljati. Glazbeni doživljaj daje mi samo povoda za jedno razmišljanje koje želim podijeliti s vama. 

Bio sam na koncertu 19. studenoga kada je Stipan Jaramazović slavio 50. obljetnicu od kako je zasvirao prvi puta tamburicu. Nije čudo što smo svi uživali, jer je tambura doslovno naš instrument na čije zvukove čovjek ovoga podneblja »zaigra«. Uistinu je bilo lijepo. Nakon što sam se vratio kući, pod dojmom lijepoga nastavio sam razmišljati. Bio sam na puno koncerata. Zašto mi se ovaj posebno svidio? 

 

Bogatstvo nutrine

 

Sigurno ima puno razloga, ali jedan je i ovaj. Tamburica kao instrument nije bila pojačavana zvukom mikrofona. Mislim da sam u pravu kada tvrdim da je korpus tambure važan zato što se u njemu stvara zvuk. Dakle, trzaj na žici ima odjek one nutrine kojom korpus odjekuje. Kada se stavi mikrofon pred žice, onda se čuje samo trzaj žice i do naših ušiju ne dospijeva onaj zvuk kojim korpus odjekuje. Stoga na koncertima, gdje svaka tambura ima svoj mikrofon, ne čujemo suzvučje zvuka nego mnoštvo trzaja žica. U slučaju da je jedini zvuk prenesen trzajem žica u mikrofon, tambura je ostala sa svojim korpusom u pozadini. Čovjek kada govori oblikuje svoju misao, ali je riječ prazna, da ne kažem isprazna, ako iza te riječi ne stoji osoba i bogatstvo njene nutrine. Sve više je ljudi oko nas koji izgovaraju mnoštvo lijepih riječi, ali trebaju mikrofon jer im je nutrina prazna, pa ne mogu govoriti iz svoje nutrine. Žalosno je ako je taj mikrofon još i posuđen. Druga misao koja mi je došla te večeri je činjenica da je svatko svirao svoju dionicu. Imali su pred sobom note i svatko je od izvođača pažljivo pratio partituru i svirao svoju dionicu. Solisti su bili osobito sabrani, jer je uspjeh koncerta u mnogo čemu ovisio i o njima. Primijetio sam da nijedan instrument nije izgubio svoj identitet. Do nevjerojatne preciznosti ostao je vjeran svojoj dionici. To je svirao. Zašto bi se čovjek, kada govori, nastupa, izlaže, predaje, morao odreći »svoje partiture«? Mislim da je naša zajednica uplašena od činjenice da bi svatko imao pravo ostati identičan, svoj i svirati svoju partituru. Slijedi treća misao koja nam jasno poručuje: da, svatko je svirao svoju partituru, ali je postojala jedna kompozicija. U toj kompoziciji nitko nije bio zanemaren, nego vrlo precizno predviđen talentom i kreativnošću umjetnika koji je skladbu napisao. Tek na skladan i napisan tekst može se svirati određena melodija. Razmišljam ponovno antropomorfno. 

 

Sklad u kompoziciji

 

U jednoj zajednici zajedničke interese ipak netko treba skladati u istu kompoziciju. U isto vrijeme, makar na svom instrumentu, ne može svirati svatko svoju dionicu a da nije u skladu s kompozicijom. Sklad je nemoguć ako je disonantan. Ostaje otvoreno pitanje – ima li naša zajednica barem nekoliko dobrih skladbi, tako stvorenih, da odražavaju našu stvarnost i zvuče uvjerljivo i skladno? Na koncertu je bilo puno istinskih naših pjesama. Volio bih prepoznati što više naših skladbi i u društvenom životu koje čuvaju identitet, a komponirane su za više instrumenata koji smiju ostati u svom identitetu i doprinijeti suzvučju komponirane melodije. Najljepši dio koncerta bio je onaj kada su na binu došli svi muzičari, koji su na ovaj ili na onaj način učili kod Stipana ili od Stipana. To su sada već samostalni sastavi i društva, ali su prve trzaje naučili u njegovoj školi. Kakav ugođaj! Još više, kakav doživljaj. Bili su radosni, zahvalni, a svirali su oduševljeno. Pomislio sam koliko je dobrih i poštenih ljudi prošlo kroz naš društveni život i da imamo snage – koje sada nemamo – okupiti sve te ljude zajedno kako bi tek ponovno bili složni, jaki, oduševljeni i snažni. Da, ali je s društvene scene svatko potjeran tako da mu je najprije »odrubljena glava«. Kako onda biti zahvalan, skladan i radostan za opće dobro, kada je toliko vrednota pokopanih? I konačna misao, koja nije na kraju zato što je manje važna, nego, dapače, vrlo važna. To je uloga dirigenta. Instrument je važan, izvođač je još važniji, skladba je još važnija, dirigent je još važniji da bi doživljaj skladnoga i lijepoga bio najvažniji. Dirigent može dirigirati samo uvježbanim orkestrom. Dionice kompozicije stvara stručnjak, a ne amater. Onda je doživljaj jači iznad svega. Imamo li zato snage? Za nas kršćane život vjernika koji je krenuo Isusovim putem nema drugog izbora. Zato nam se koji put učini lakše svladati sve tjelesne vještine, jer one su vidljive i mjerljive. Za rušenje duhovnih barijera u nama samima potrebno je puno, puno više, jer pravi vjernik nema gdje nasloniti svoju glavu, osim na križ.