Arhiv tekstova

Već prvih godina 20. stoljeća, dok je još vladala poetika moderne, u djelima nekih pisaca primjećuju se naznake razmimoilaženja s ustaljenim književnim kanonima. Potkraj Prvoga svjetskoga rata zamah su doživjele nove, ekspresionističke tendencije. Takvu »novu književnost«, još tijekom rata, najavljuju časopisi »Kokot« Ulderika Donadinija i »Vijavica« Antuna Branka Šimića. U prvoj poslijeratnoj godini pridružuje im se i »Plamen« Miroslava Krleže. Godina 1916., kada počinje izlaziti »Kokot«, uzima se kao početak ekspresionizma u Hrvatskoj. 

Višestoljetna pripadnost Hrvatske srednjoeuropskom prostoru uvjetovala je da ekspresionizam, ponikao u Austriji i Njemačkoj, naiđe na plodno tlo u Hrvatskoj. Književnici ekspresionizma nastoje izraziti unutrašnjost, žele ući u predmete, stvari i pojave, izražavati ono što je u njima. Idejni okvir ekspresionističke poetike zauzet je temama kao što su smrt, zločin, bolest, rat, kozmičko bratstvo svih ljudi, moralno ozdravljenje i spas čovječanstva. Čest je motiv preobraženja unutrašnjosti u pjesmu. Vlada posebno zanimanje za ljude pomaknute svijesti, one koji su dotaknuli dno života, ubojice, prostituke ili pak one koji su na bilo koji drugi način prezreni od društva.

Puni je zamah ekspresionizam doživio u ratnim i poslijeratnim godinama. Prihvaćen je kao izraz autentičnih potreba pa smo imali psihološki, antiratni, socijalni, kozmički, politički, erotski, religiozni i još neke varijante ekspresionizma. 

Izašavši iz Matoševe sjene, godine 1915. javlja se  Ulderiko Donadini svojoj knjigom ironijsko-burlesknih novela »Lude priče«. U svojim se djelima buni protiv tradicionalnoga stvaralaštava prihvaćajući načela ekspresionizma i futurizma. Za njega se život manifestira u dinamici, a čovjek mora spoznati sam sebe da bi se mogao doživjeti i opjevati. Bizarnostima je ispunio svoje pripovijetke i romane »Sablasti«, 1917.; »Kroz šibe«, 1921. i »Bauk«, 1922. Pisao je i drame (»Bezdan« 1919.; »Igračka oluje«, 1921.).  U posljednjoj, koja nosi naziv »Gogoljeva smrt«, pronašao je autentičan put u poetski teatar groteske. Sve njegove knjige predstavljaju ga kao pisca koji se protivi građanskom licemjerju i svim oblicima političkoga nemorala i društvene laži. U povijesti hrvatske književnosti zapisan je, ponajviše, kao urednik i gotovo jedini suradnik časopisa »Kokot«.