Arhiv tekstova

Hvarsko pučko kazalište je, u okviru turneje u Vojvodini, 21. studenoga gostovalo u Zemunu. Dvije predstave – »Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika« nepoznatog autora i »Ribanje i ribarsko prigovaranje« Petra Hektorovića – kojima se ovo kazalište po prvi put predstavilo zemunskoj publici, odigrane su u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i kazalištu »Pinokio«, a na inicijativu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i zemunskog dekana i župnika Joze Duspare. 

Hvarsko pučko kazalište prvi se put javlja 1969. godine. Dugi niz godina prije i poslije sezone 1971./72., članovi ovoga kazališta djeluju u okviru KUD-a »Dr. Orest Žunković«, a kazalište se osamostaljuje ratne 1991. Ovo kazalište je nastalo okupljanjem hvarskih studenata, glumaca-amatera u Zagrebu, koji su nastupajući na festivalima hrvatskih kazališnih amatera pobrali brojna priznanja, a njihove predstave ocijenjene kao najbolje. 

 

Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika

 

Predstava koja je prva izvedena u okviru gostovanja u Zemunu, nakon večernje svete mise i uvodnog pozdrava župnika Joze Duspare, bila je »Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika« redatelja Marina Carića, danas nažalost pokojnog. Prvi zapisi ove predstave datiraju iz 15. stoljeća, no pouzdano se zna kako tradicija igranja ove predstave seže u 14., pa čak i u 13. stoljeće. Uvjerljiv je bio nastup glumačke ekipe koja se potrudila publici približiti životni put jednog mučenika. Realistične scene, koje se odnose na način na koji je sveti Lovrinc bio mučen i iskušavan od strane mračnih sila koje su ga okruživale, zatim vjerni pokušaj rekonstrukcije srednjovjekovnog kazališta u kome muškarci glume i muške i ženske uloge, glavni su argumenti zbog kojih je pozornost publike bila svih 50-ak minuta trajanja predstave usmjerena na samu srž sadržaja i na fantastične popratne efekte u okviru predstave. 

Samo razdoblje u koje je smještena radnja, kada nije bilo sredstava za pripremanje predstava ovoga tipa, a zbog čega su nastale brojne udruge (bratovštine) zanatlija (danas su to u Hvaru Bili i Crni bratimi), daje pečat jednostavnosti samom sadržaju. Rimljani (Crni bratimi) slave svoje poganske bogove i progone kršćane (Bile bratime), ali oni, usprkos opasnosti da svakoga momenta mogu izgubiti život, ispovijedaju svoju vjeru. Sveti Lovrinc, koji svoj ovozemaljski put završava na lomači, prije čega je bio najsurovije fizički mučen, slaveći i tada Boga, doprinosi tome da mnogi pogani budu privučeni kršćanskoj zajednici. Njega nakon smrti anđeli uzdižu u rajsku slavu. Jasni scenski znakovi, kao što je navlačenje kapuljače kao simbol smrti i ulazak u crkvu kao simbol uzašašća na nebo, pučki izričaj koji karakterizira bogatu baštinu hrvatskog književnog renesansnog doba, jednostavni zvonki stihovi na arhaičnom hvarskom narječju, elementi su predstave koji su zemunsku publiku ostavili bez daha. 

 

Ribanje i ribarsko prigovaranje

 

Druga predstava koja je izvedena u kazalištu »Pinokio« – »Ribanje i ribarsko prigovaranje« Petra Hektorovića – započinje u maloj konobi, a nastavlja se kao trodnevni pjesnikov izlet brodom do Šolte i natrag. Ova predstava ispunjava sve najviše glumačke standarde. U njoj se kroz jednostavnost, živopisni opis svakodnevnog života Hvarana, ljepotu raznolikosti likova i plovidbu kroz stoljeća hrvatske kulture smjenjuju putnici koji su zapravo obični ribari, čakavci koji na scenu donose miris i zvuk mora. Pjevajući tiho karakteristične mediteranske pjesme, glumci su publici približili svu radost i tugu života na jednom otoku. Veliki broj rekvizita poput bačvi, vina, mjehova, ribarskih mreža i sl. upotpunjavao je cjelokupni ugođaj, a kruna svemu tome bio je način na koji su u scenskom i lingvističkom smislu izgovarani Hektorovićevi stihovi od kojih je svaki nosio neku poruku u sebi. 

Veoma bitan element vezan uz obje predstave, a koji je davao svečani ton kojim su odisali i župna crkva i kazalište u kojima su se one odigravale, a jednako tako i osjećaj povezanosti s glumcima, jest čistota i ljepota njihovih glasova.

Moglo bi se reći kako je kroz ove dvije prikazane predstave progovorio glas povijesti i glas jednog kraja Hrvatske. Drevni tekst i gromko glasanje jezika u kojem su akteri uživali isto koliko i publika, u okviru prve predstave, kao i jednostavna ali efektna vizualnost koja dočarava život pokraj mora i s morem, u okviru druge predstave, čine neoboriv most između publike i glumaca.

Zemunci su imali doista veliku čast po prvi put ugostiti Hvarane s kojima su do kasnih večernjih sati nastavili druženje uz zakusku i pjesmu u veoma ugodnoj atmosferi prostorija Knjižnice i čitaonice »Ilija Okrugić«. Na pitanje postavljeno glumcima gostujućeg kazališta – jesu li zadovoljni prijemom od strane zemunske publike, odgovor je bio ne samo potvrdan, već je u sebi skrivao želju za ponovnim susretom. Što se Zemunaca kao domaćina tiče, moglo bi se reći da su imali čast pogledati dvije kvalitetne predstave koje ne samo što su vrijedno teatarsko dostignuće, već i izniman kulturni i teatrološki pothvat i događaj.