Arhiv tekstova

Kada istraživač graditeljske prošlosti vidi u ruševinama, a monumentalnu građevinu poput tvrđave u Baču, neizbježno je da postavi sebi pitanje, tko su bili ti ljudi koji su to izgradili? Na ovo pitanje u okviru jednog feljtona ograničenog opsega i prostora, vrlo je teško odgovoriti. Zato ćemo krenuti »in medias res«, smatrajući kako je neophodno konstatirati nekoliko polaznih činjenica. 

Francuska građanska revolucija osim izreke »o mračnom srednjem vijeku« iznjedrila je i pojmove: država, nacija, ali i nacionalizam, šovinizam. U srednjem vijeku nisu postojale države u kakvim mi danas živimo, nego su postojale kraljevine, carevine, kneževine. Nisu postojale niti nacije kojima pripadamo, postojali su narodi raznog etničkog podrijetla, raznih konfesija. Postojali su kraljevi, koji su se iz političkih razloga uglavnom ženili princezema iz udaljenih kraljevstava nekadašnje Europe, koji su svrstani u razne kraljevske kuće. Pokraj njih i za njih, živjeli su i mali, samo u poreznim popisima spomenuti ljudi, koji su svojim svakodnevnim radom omogućili da kraljevstva funkcioniraju i po mogućnosti napreduju. O tim malim ljudima ću pokušati pisati u nastavku feljtona.

Srednjovjekovna Ugarska kao novovjekovna Amerika?  

 

Jedan nepoznati francuski dominikanac početkom XIV. stoljeća, 1308. godine, u svom djelu Opis istočne Europe piše: »U zemlji (Ugarskoj) postoji deset gradova, a u Dalmaciji pet, ali ima jako mnogo opiduma... U ovoj zemlji postoji mnogo manjih gradova, tvrđava i kaštela, kao i bezbroj sela, ali usprkos ovome, zbog veličine kraljevstva izgleda skoro prazna!« I raniji putopisci, bili oni križari ili arapski trgovci, opisuju Ugarsku kao bogatu, plodnu, skoro nenastanjenu zemlju. Kao da su ohrabrivali koloniste da dođu i da se nasele i žive ugodno. Naseljenici su »prihvatili« ove pozive i dolazili su iz svih krajeva Europe. U dokumentima ih nazivaju »hospesi«, gosti, a zapravo su bili kolonisti. 

Prvi doseljenici se pojavljuju već u doba kralja sv. Istvána I., s teritorija Francuske i Belgije (Valonci). On ih je angažirao kao plaćenike, svoje tjelohranitelje, a dolazili su sa sjevera i nazivali su ih Varjazima. Druga velika grupa 1150. godine dolazi iz Flandrije i iz doline Rajne. Govorili su germanskim jezikom, a Mađari su ih zvali Sasima. Bilo je gostiju i s Istoka. U Bačkoj su postojala npr. dva naselja na prostoru današnjeg Apatina i Čuroga pokraj Tise, u kojima su živjeli arapski trgovci, nazvani Saraceni islamske vjere. Ima tragova i naroda židovske vjere u mjestu Čelarevo. Jednom riječju u srednjovjekovnu ugarsku kraljevinu dolazili su i živjeli ljudi s istoka i sa zapada, šarolikog etničkog podrijetla, koji su pripadali raznim konfesijama. Znači Ugarska je tada bila imigrantska zemlja, kao što je u novom vijeku bila Amerika, u koju je samo iz Ugarske emigriralo 7 milijuna ljudi u XIX. i XX. stoljeću.

 

Čime su se bavili gosti, došljaci?

 

Dominantni stav znanstvenika je da su, kada su Ugarska i njima pridružena plemena došla u Karpatski bazen, pripadali religiji koju nazivamo šamanizam. Ovo ne isključuje mogućnost da nisu bili upoznati s tri tada dominantna monoteistička religijska pravca: kršćanstvom, islamom i judaizmom. U kristijanizaciju novopristiglog stanovništva prvo su krenule misije iz Bizanta, Ćiril i Metod, koji su se dokumentirano susretali s Ugarima. Geza, Otac sv. Istvána I. se okrenuo i zapadnoj Europi, pa su misonari počeli dolaziti uglavnom iz Njemačkog carstva. Prvi ugarski biskupi su bili Nijemci, a kasnije se i svećenstvo iz Italije i Francuske uključilo u proces kristijanizacije. Dolazili su i monasi: benediktinci, agustinci, cisterciti. Oni su narod osim vjeri, podučavali i onovremenim naprednim tehnologijama iz poljoprivrede. Srijemsko vino je postalo čuveno zahvaljuljući monasima iz Francuske i Italije. 

U »Poukama svetog Istvána sinu Imreu«, koju možemo nazvati i kao »deset zapovijedi principa vladanja«, u šestoj pouci se kaže: »Gosti i pridošlice donose tako veliku korist, da s pravom mogu stajati na šestom mjestu kraljevskog dostojanstva... zemlja s jednim jezikom i jednim običajem je slaba i ranjiva. Zato ti naređujem sine, da pridošlice s dobrim namjerama podržavaš i cijeniš, kako bi kod tebe radije boravili, nego stanovali.« Naravno, niti svećenici ili hospesi, bili oni ratnici-vitezovi, zanatlije, trgovci ili obični zemljodjelci, nisu dolazili besplatno. Kralj ih je mamio posebnim privilegijima, kao i darovima u zemljišnim posjedima, toga je bilo na pretek. S plemićima i vitezovima dolazile su i njihove obitelji, sluge, oružana pratnja. Zanatlije su isto dolazile s obiteljima, neki su ostali trajno, a neki su se vraćali nazad, a mnogi su izginuli prilikom najezde Tatara, tako da je sredinom XIII. stoljeća pokrenuta nova »kampanja« naseljavanja u Ugarsku.

 

U sljedećem nastavku: 

Stanovnici Bačke 

u srednjem vijeku (2. dio)