Arhiv tekstova

Palićanka Moni Lacko (19) studira modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Brucošica je i za nju je glavni hrvatski grad uzbudljiv kao što je klincima, recimo, uzbudljiv možda samo Disneyland. Okrenula je novu stranicu života koju će ispisati u gradu u kojem joj je pružena prilika maksimalno iskazati talent i kreativnost koje posjeduje od rođenja. 

O tome kako je ova Palićanka dospjela u Zagreb i kako joj se čini nova okolina, samo za čitatelje Hrvatske riječi izravno iz sobe 115, trećeg paviljona studentskog doma Stjepan Radić na rijeci Savi.

Zašto si izabrala Zagreb kao mjesto za svoje daljnje školovanje?

Zato što sam oduvijek sanjala o tome da studiram vani, a s obzirom da imam hrvatsko državljanstvo, bila mi je otvorena mogućnost taj san i ostvariti. Još jedan razlog je i taj što sam se, prateći modu na televiziji i putem interneta, informirala o tome koliko se zapravo vrednuje diploma stečena u Zagrebu. Saznala sam da, što se mode tiče, modni dizajneri sa zagrebačkom diplomom imaju prednost u inozemstvu prilikom zapošljavanja u odnosu na one koji diplomu steknu tamo kod nas, u Srbiji. 

Što je na tebe ostavilo najjači dojam kad si stigla u Zagreb?

Naravno, stil odijevanja! Prvo što zapazim kod ljudi jest kako su obučeni. Ja se u potpunosti slažem da se čovjek ne gleda po tome kakav je izvana već kako razmišlja i kako se ponaša. Ali, ono što doista volim vidjeti kod ljudi je da imaju svoj stil kojega se ne stide. Usput, moram ti reći kako ti odlično stoji taj crni kožnjak, tamne Ray-banke i srebrni cirkon na lijevom uhu. Ti si, eto, pronašao nešto što ti savršeno stoji. Svi smo mi različiti, pa se tako i različito oblačimo i nosimo razne stvari. Treba pronaći svoj način odijevanja, nešto što će biti samo tvoje. I što je najvažnije, da se u tome osjećamo ugodno. Primijetila sam da su ovdje ljudi nevjerojatno opušteni i svatko zna prepoznati svoj stil, što se meni iznimno sviđa. I ne samo to, nego se i cijeni tuđi ukus. Nitko te neće pogledati poprijeko zbog toga, a čak i ako ti netko nešto dobaci, trebaš ignorirati to, jer ne trebaš razmišljati jesi li smiješan u tome i kako će drugi reagirati. Trebaš biti ponosan na sebe što si drugačiji.

Kako ti se sviđaju predavanja na fakultetu?

Oduševljena sam, učim ono što sam oduvijek željela. Imamo crtanje i slikanje, što ja radim i pokraj faksa, u slobodno vrijeme, a što se teorije tiče imamo vizualni jezik, komunikacije i povijest tekstila i odjeće. Također nas vode i na izložbe. Nedavno smo, na primjer, posjetili izložbu suvremenog umjetnika Kristiana Kožula, koji živi u New Yorku. Od prvog dana mi se svidio fakultet, otkad sam ga ugledala. Zgrada je nova i suvremena, u potpunosti je opremljena, čak je i studentima s tjelesnim poteškoćama osigurano dizalo i razna pomagala za penjanje uz stube. Uvjeti su odlični i vidi se da misle na sve mlade talente.

Ima li nešto što ti se ne dopada u Zagrebu?

Ne volim gužve u tramvajima i autobusima. To je jednostavno nepodnošljivo. Uvijek se nađe netko tko nije naviknut na strpljenje. Nekad se dogodi da ne možeš izaći na željenoj postaji jer se netko ne želi maknuti. Uostalom, i nije zdravo voziti se. Najzdravije je prošetati. Na fakultetu smo iz tjelesnog odgoja mogli birati kojim ćemo se sportom ili aktivnošću baviti ovoga semestra, pa sam izabrala odlazak na Sljeme pješice. I dok to neke iscrpljuje, ja se uvijek vratim nekako puna energije.

Jesi li se uspjela prilagoditi načinu prehrane u studentskoj menzi?

U početku sam išla u menzu, ali mi ponekad dosadi ta hrana jer je uvijek ista. U takvim situacijama odem s prijateljicama u čajnu kuhinju koja se nalazi na svakom katu u paviljonu i kuhamo tjestenine, juhe, pečemo palačinke, i mogu ti reći da je puno zabavnije nego stajati po pola sata u redu u menzi, s obzirom da je nekad stvarno velika gužva. Ali se iksica, kartica kojom kupujemo obrok u menzi, može iskoristiti i za shopping, pa se tako njome s 30 posto popusta može kupovati u Topshopu ili Miss Selfridgeu.

Nalaziš li slobodnog vremena i za aktivnosti izvan nastave? 

Da, idem redovito u teretanu koja se nalazi u sklopu doma. Zatim odlazim na plivanje, što sam dugo i trenirala. Jako volim čitati, u stanju sam pročitati jednu knjigu za dan, naravno ako se radi o nečemu što me stvarno zanima i u čemu uživam. A omiljena knjiga mi je »Ime ruže« Umberta Eka. Prošloga sam tjedna bila i na Interliberu i kupila Biografiju Igora Mandića koju je on sam napisao.

Postoji li nešto što ti nedostaje u Zagrebu? 

Nevjerojatno mi nedostaje moja kuća. Nisam mislila da ću se ovoliko zaželjeti mame, tate, seke i dečka, s kojim pokušavam ostati u vezi. Veze na daljinu su teške, ali dajemo sve od sebe. Fale mi i moji prijatelji i prijateljice, a najviše mamina i bakina kuhana hrana.

Gdje vidiš sebe nakon fakulteta? Ovdje ili negdje u inozemstvu?

Željela bih živjeti u Londonu. To me najviše privlači, još od malena, zato što je to jedan od glavnih gradova mode pokraj Pariza i Milana. Nisam još bila u Londonu, ali sam upoznala puno Britanaca. Obožavam slušati Britance kako govore. Sviđa mi se njihov osjećaj za humor i profinjenost njihova naglaska. Također sam veliki fan njihove glazbe, pogotovo rock.

Razmišljaš li i o povratku u Suboticu nakon završetka fakulteta?

Kad bih dobila neku dobru ponudu u Subotici, vratila bih se sigurno, ali bih ostala i u Zagrebu kada bi mi se pružio dobar položaj modne kreatorice.