Arhiv tekstova

Profesor Đura Parčetić iz Sombora tamburu je počeo svirati sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, što sam, a što uz pomoć Lazara Malagurskog iz Subotice. Svoju je karijeru započeo u Hrvatskom domu (poput mnogih, pa i poput Zvonka Bogdana), da bi kasnije svirao sa svojim sastavima. Grad Sombor, vjerojatno najspominjaniji grad u poznatim starogradskim i drugim pjesmama koje izvode tamburaši, u različitim vremenskim razdobljima imao je uspone tamburaške glazbe, ali i padove. 

Došla su nova vremena kada se tamburaška glazba slabije naručuje, ali zahvaljujući malobrojnim entuzijastima ona je sačuvana u Somboru. Đura Parčetić je isprva privatno učenicima držao sate tambure, a sada je profesor u Muzičkoj školi »Petar Konjović« u Somboru. Danas u Somboru nije teško prepoznati dobre tamburaše, za čije se vrsno sviranje obično kaže rečenica koja govori sve: »To je Đurina škola.«  

Zahvaljujući tamburaškoj glazbi Sombor je jedan od najopjevanijih gradova. Sjetimo se samo nekih pjesama: U tom Somboru, Fijaker stari, Bunjevačko prelo, Somborske ruže... 

HR: Možemo reći kako je tambura jedan od zaštitnih znakova ovog grada. Kakva je situacija danas? Djeluju li u Somboru tamburaški sastavi?

Mislim da ih nikada nije niti bilo tako puno kao što ih ima danas. Kad se sve zbroji, članovi nekoliko mlađih bandi, koje čine moji đaci iz Somborskog tamburaškog društva ili iz muzičke škole, organizirali su se po manjim orkestrima i sviraju, odnosno »tezgare«, što bismo mi rekli. Ima i nekoliko starijih orkestara, ali mislim da mladih orkestara nikada nije bilo više nego sada.

HR: Kako ste i kada počeli obučavati mlade tamburaše?

Počeci su bili negdje u jesen 1984. godine, dakle prije 25 godina, u KUD-u »Vladimir Nazor«. Za potrebe folklora napravio sam školicu tambure gdje je bilo 13-14 zainteresiranih, a samo su ih trojica i danas ostali aktivni. No, i to je dobar postotak. Naime, statistika kaže kako se od 100 zainteresiranih polaznika njih 30 bavi glazbom u nekom razdoblju života (do završetka škole, ženidbe, udaje i tako dalje), a svega troje od tih 100 se time bavi cijeloga života. To je jako mali postotak, skoro je manja prolaznost nego na fakultetima. Napravili smo mali orkestar za potrebe folklora, a kad su svirači »ojačali« i naučili nešto repertoara, počeli su svoje znanje komercijalizirati i – gotovo. Folklor više nije bio interesantan – klasična priča.

HR: Danas ste profesor tambure u Muzičkoj školi »Petar Konjović«. Koliko su iz vašeg kuta gledanja danas mladi zainteresirani za tamburu?

Pa, zainteresirani su. Oni koji dođu vjerojatno su tu svojom voljom ili ih je netko privolio, odnosno nagovorio da dođu, a ako baš i nisu načisto zašto su došli, trudim se da im to postane ljubav i da nešto nauče. Kao i u svakom području, ima onih koji postižu dobre rezultate i onih koji se manje trude ili jednostavno nemaju vremena, premda znamo kako su danas djeca preopterećena i širokih interesiranja, tako da neki postižu skromniji uspjeh. Ali opet, i to je nešto, jer onaj koji poslije šest godina niže muzičke škole ne nastavi svirati bit će jednoga dana dobra publika i znat će cijeniti onoga koji svira, jer zna kako je za to potrebno puno rada i vremena da bi lijepo zvučalo, a to je već velika stvar.

HR: Nedavno su vaši učenici ugodno iznenadili brojnu publiku u Narodnom pozorištu u Somboru, kada su nastupili u okviru glazbene večeri »Od gajdi do tambure«, koju je organizirala Udruga građana »Urbani Šokci«. Znamo da nastupate na brojnim natjecanjima i da ste osvajali brojne nagrade. Gdje inače priređujete koncerte?

Nastupamo u muzičkoj školi, obično su to javni sati – koncerti za roditelje koje priređujemo za novu godinu, 8. ožujka i tako dalje. Kod kuće smo pa tu nastupamo često, ali odazivamo se i na pozive, ako netko sprema odgovarajući program, mi nastupamo, a prisutni smo i na raznim smotrama i natjecanjima. Ove kalendarske a prošle školske godine, u ožujku smo imali nastup u Bečeju na Vojvođanskoj smotri tambure, na kojoj se okupe učenici svih klasa tambure iz Vojvodine. U 14-15 gradova u Vojvodini se uči tambura u nižoj muzičkoj školi, tako da nam je tu odmjeravanje snaga, tu se najbolje odmjeri kako je tko radio i kako učenici sviraju. Ova smotra traje cijeli dan, a svake je godine drugi grad domaćin. Negdje početkom svibnja ove godine sudjelovali smo na Republičkom festivalu muzičkih škola u Ubu. Prošle godine je ovaj festival organiziran u Ćupriji, gdje smo kao orkestar osvojili drugu nagradu, a ove godine smo u Ubu osvojili prvu nagradu.

HR: Koliko gradske vlasti ulažu u tamburaše?

Usporedo s ovim što radim u muzičkoj školi, aktivan sam i u Somborskom tamburaškom društvu i mislim da grad ima volju uložiti, ali nema dovoljno sredstava. Nekako smo mi iz kulture uvijek na margini svega toga. Upravo su ove jeseni Somborsko tamburaško društvo i Gradski narodni orkestar dobili prostoriju u Grašalkovićevoj palači, ali te prostorije treba srediti, obojiti, treba riješiti grijanje, nabaviti stolce i stalke, tako da je sve na kraju krajeva vezano uz novac. Prostor smo dobili, razumijevanje postoji, ali treba pronaći sredstva kako bismo mogli normalno funkcionirati.

HR: Tko čini Somborsko tamburaško društvo? Koliko ono broji članova i što trenutačno pripremate?

Tu su, ustvari, oni učenici koji su već prerasli muzičku školu i ne mogu se pojaviti na nekim natjecanjima pri muzičkim školama zbog svojih godina. Tu su srednjoškolci, studenti i drugi, a brojimo dvadesetak članova. Pripremamo se za nastup u ožujku iduće godine s našim predsjednikom Zvonkom Markovinovićem, koji će biti naš solist. Trenutačno pripremamo note i mislim da će to biti vrijedno poslušati.

HR: Član ste Izvršnog odbora Saveza tamburaških društava Vojvodine. Predstavite nam ovu udrugu.

Savez tamburaških društava Vojvodine sačinjavaju svi orkestri, kulturno-umjetnička društva koja njeguju tamburašku glazbu i male »bande« koje žele biti naši članovi. Ova je udruga osnovana u cilju unaprjeđenja tamburaške glazbe i čuvanja tradicije Vojvodine. Postojao je jedan veliki problem. Maltene, svako malo veće selo ima neku svoju smotru - što je dobro, ali je došlo do poklapanja datuma. Mi pokušavamo sve te manifestacije dovesti pod jedan krov, pod jednu kapu, ne u smislu da to bude tamburaški centralizam, već da se lakše komunicira, tako da se, primjerice, »Mikini dani« u Beregu ne poklope s nekom tamburaškom smotrom u nekom selu, recimo kod Pančeva. Druga, još važnija stvar od ove je notni materijal. Svi članovi se mogu obratiti Savezu i tražiti određene skladbe koje su možda čuli na nekim smotrama, ali ne mogu do toga doći. Bilo je i problema oko propozicija na natjecanjima. Kada nastupa jedan mali dječji orkestar osnovne škole, pojave se basist i kontraš koji se već briju, oni su srednjoškolci, pa onda žiri ima zamjerke. Obično su u žiriju na tim smotrama ljudi koji baš i nisu iz tamburaškog svijeta i njima nije jasno da je fizički teško svirati bas i kontru i da to ne može jedan učenik petog ili šestog razreda osnovne škole. Tako da smo tu granicu uspjeli pomaknuti na 17 godina. Ima tu još dosta problema koji se malo pomalo rješavaju.

HR: Učenici u nižoj muzičkoj školi ispočetka obično koriste školske tambure, a kasnije, ako žele nastaviti baviti se tamburaškom glazbom, traže kvalitetnije tambure poznatih majstora. Je li teško doći do kvalitetne tambure? 

I jest i nije.Teško je doći do nje jer jedan dobar instrument prilično košta, a nije teško jer dobrih instrumenata ima. Majstora je bilo, a danas ih ima više nego što ih je bilo nekad. Svako veće selo ima nekog tko barem popravlja tambure, ako ih već ne pravi, što je isto dobar put, jer taj kvantitet će na kraju uroditi kvalitetom. Svaki je majstor imao neki svoj minimum ispod kojeg nije išao i što viši maksimum. Ne mora značiti ako je tambura stara da je i jako dobra. Može biti i jako loša ako je ušao crv a da to i ne znamo, ako su mikrobi napali tutkalo i slično. Bitno je da instrument za početnika, ako već nije vrhunski, ima neki solidan ton, da ne odbija učenika već da mu godi i da je instrument konstrukcijski dobro riješen, kako djetetu ne bi zamarao ni lijevu ni desnu ruku, da može svirati bez nekog napora.

HR: Tambura je zaštitni znak Vojvodine, tamburaške pjesme već znaju i »vrapci na grani«, ali novije pjesme nekako slabije dolaze do slušatelja, osim ako izuzmemo novije pjesme u izvedbi Zvonka Bogdana, dok u Hrvatskoj nije takav slučaj. Nove pjesme u izvedbi tamburaških sastava postaju pravi hitovi koje prihvaćaju široke narodne mase. Koji je problem u Vojvodini? Postoje festivali, rađaju se kvalitetne pjesme, ali se najčešće poslije festivala zaborave, nekako ne prianjaju za uho slušatelja.

Novih pjesama ima. U Subotici se u Bunjevačkom kolu svake godine organizira Festival bunjevački pisama, u Novom Sadu postoji festival Zlatna tamburica, ima i drugih kvalitetnih festivala, međutim, jako je teško jednoj novoj pjesmi ući u narod. Ona se treba puno svirati, a potreban joj je i marketing, da se pušta, da se sluša i tim putem ona dolazi do naroda. Imao sam prigodu nekoliko puta biti član žirija u Bunjevačkom kolu u Subotici. Nas petero članova žirija uvijek smo se trudili i po savjesti i po stručnosti odabrati ono što bi po našem mišljenju bilo dobro. Međutim, kada sve to prođe, ja dobijem snimku koncerta i onda mi zapadne za uho sasvim treća skladba za koju mi se isprva činilo da od nje ne bi moglo biti nešto. Preslušavši CD više puta, mogu reći kako mi se mišljenje promijenilo. 

Drugo, Zvonko Bogdan je čovjek koji je zaslužio biti zapisan zlatnim slovima u povijest našeg područja i našeg naroda, jer stvarno ne znam nikog tko je za tamburu učinio koliko on. On ima neku svoju karizmu. Imali smo priliku vidjeti kako autor pjesme »Ko te ima taj te nema« nije od nje mogao napraviti nešto posebno, a Zvonko Bogdan je napravio. Ovih dana se dosta sluša i pjesma iz serije »Vratiće se rode«, koja je bila odjavna špica, a u njegovu izvođenju je to isto, a ipak drugačije. Treća stvar, veća je potpora hrvatske države tamburama, što nije slučaj kod nas. Ne mogu se žaliti kako ovdje netko nas sapliće, da nam podmeće nogu, ne, nego mi imamo jednu alternativnu kulturu ovoj vojvođanskoj, a to je ono što se gleda na Pinku, namjerno neću reći ono što se sluša. To je učinilo svoje, odvuklo je jedan dobar dio naše publike. E sad, jesmo li mi dijelom tome krivi jer se nismo prilagođavali – moguće je, ali to će se na kraju krajeva vidjeti. Ima još jedna stvar. Tvrdim kako je sviranje tambure način življenja. Od slovenske do rumunjske granice tambure se sviraju otprilike na isti način, a kod ravničara se na isti način i živi. Više je zajedničkog nego što je različitog. Znam neke moje kolege iz Banata koji redovito prate glazbu i dolaze do svih novih snimki iz Slavonije, i te pjesme su prisvojili kao da su njihove. A znam i obratno.