Arhiv tekstova

Kada je još 30. lipnja 2009. godine u beogradskoj Politici Republička radio-difuzna agencija (RRA), tijelo poznato po kontroverznim odlukama, najavila ukidanje hrvatskih programa, vijest je prošla gotovo neopaženo, sve do konca listopada kada je Goran Karadžić, zamjenik predsjednika Savjeta RRA, ponovio nakane u beogradskome Danasu, a prenio ih B92, što je izazvalo lavinu javnoga negodovanja. Međutim, nakon što je za koji dan Aleksandar Tijanić, ravnatelj beogradske državne televizije, u središnjem dnevniku HRT-a obznanio kako bi se najavljene mjere, zbog navodnog kršenja autorskih prava, odnosile samo na utakmice, filmove i serije, Karadžić je to ubrzo kao papiga ponovio, zaboravljajući što je pričao koji tjedan i mjesec prije toga. 

Dani žalosti u povodu smrti patrijarha Pavla ponovno su aktualizirali ovo pitanje. Kada su kabelski distributeri, na prikrivenu prijetnju RRA, isključili na desetine inozemnih kanala, među kojima i HRT, mnogi su to protumačili kao štih-probu za najavljenu čistku programa koji se emitiraju iz Hrvatske i glavnoga grada BiH. Negodovanja su u međuvremenu nastavljena, kako gledatelja, tako i neovisnih strukovnih udruga te hrvatskih manjinskih organizacija i institucija, unatoč čemu je u odgovoru Hrvatskom nacionalnom vijeću tamopotpisani »predsjednik Savjeta RRA episkop jegarski dr. Porfirije (Perić)« potvrdio da će RRA »nastojati da spreči, odnosno onemogući reemitovanje« serija, filmova i sportskih događaja hrvatskih programa. Prema najnovijim vijestima, RRA je izradila i prvi nacrt pravilnika, s posebnim akcentom na »programe iz okruženja«... 

Koji su razlozi upornoga nastojanja RRA da ukine ili barem ograniči prijam hrvatskih programa i programa iz Federacije BiH? Jesu li to doista autorska prava, ili je ipak nešto drugo u pitanju? 

 

U Hrvatskoj

 

U Hrvatskoj kabelski distributeri imaju u ponudi srpske programe i programe susjednih zamalja:  glavni kabelski distributer MaxTV (inačica srpskoga KDS-a, s obzirom da je pri T-Comu, glavnom pružatelju telekomunikacijskih usluga fiksne telefonije) u ponudi ima RTS, OBN, RTCG, SLO1, SLO2 itd.; Digi TV, rumunjska kompanija, ima u ponudi OBN, MTV1, MTV2...; srpska kompanija TotalTV ima u ponudi OBN, TVCG, BN, B92 info, Avala, Fox, Studio B, Palma plus, SLO1, SLO2, SLO3 itd. Ono što je zajedničko za sve, jest da se navedeni programi prikazuju u cijelosti, uključujući i filmove i serije, bez nepopularnoga skrembliranja! Drugim riječima, ishodište nakana RRA ne treba tražiti u praksi koju primjenjuje Vijeće za elektroničke medije u Hrvatskoj (pandan srpskome RRA), već se radi o vlastitoj incijativi RRA, koja na javnoj sceni sve otvorenije postaje glavni TV cenzor.

 

Dvojna mjerila

 

RRA je jasno označila da su joj  »trn u oku« isključivo programi iz Hrvatske i Federacije BiH, dok joj ne smetaju programi iz Mađarske ili sprskoga entiteta BiH. Već i iz ovoga se naslućuje da problem ne predstavljaju autorska prava, jer bi se inače inicijativa RRA odnosila jednako na filmove, serije i utakmice koje prikazuju npr. i mađarske televizije ili BN, čije emitiranje planira zadržati u punome opsegu. Dakle, RRA ponovno radi na temelju dvojnih mjerila, čime se diskriminira, među ostalim, i hrvatska manjina u Vojvodini i Srbiji, a RRA se reinkarira u velikoga inkvizitora, određujući svojim TV podanicima što smiju gledati, a što je nepoćudno »iz okruženja«. 

 

Neobjektivnost 

i pristranost

 

Iako je po slovu zakona RRA samostalna i neovisna organizacija, u njezinom je djelovanju neobjektivnost i pristranost postala standardom. Dovoljno je podsjetiti se slučaja trojezične Radio Subotice s 40 godina tradicije, koja je praktički gotovo poluukinuta, time što joj je RRA oduzimanjem regionalne radijske frekvencije čujnost ograničila na subotičke ulice, a istu frekvenciju je dodijelila novoosnovanome mađarskome Panon radiu, pod izlikom brige za manjinska prava. Sličan skandal RRA je izazvala i raspodjelama nacionalnih TV frekvencija, odlučno odbijajući ih izdati njemačkome gigantu RTL-u izgovarajući se diskrecijskim pravom u odlučivanju, dok ih je dodijelila anonimnim i na momente opskurnim televizijskim postajama, čija se tehnička i sadržajna razina programa jedva izdiže iznad eksperimentalnih kvartovskih televizija. Time orwellovska RRA konstantno pokazuje zavidnu razinu neprofesionalnoga pristupa i vođenja kriterijima koji isključuju objektivnost, neovisnost i nepristranost.

 

Zakon u svoje ruke

 

Iako bi trebala djelovati na temelju i u okviru zakona, RRA je, poput svemoćnoga Velikog brata, postala notorna po tome da joj zakonske odredbe ne predstavljaju ograničenja u ostvarivanju zacrtanih nakana. Najpoznatiji je takav slučaj bio zabrana rada beogradskoj TV Palmi, koju je Vrhovni sud Srbije već dva puta morao ukidati, prije svega zato što RRA jednostavno nema ovlaštenje zabranjivati rad televizijskim postajama. Znakovito je bilo i prošlogodišnje protuzakonito raspisivanje, pa povlačenje, javnoga oglasa za izbor članova Upravnoga odbora RTS-a. Slično je bilo i s najnovijim »obaveštenjem radiodifuznim organizacijama« u povodu dana žalosti, kada je RRA u najboljoj maniri brežnjevljevske doktrine o ograničenoj suverenosti, naložila da se odredbe Zakona o obilježavanju dana žalosti prošire i na inozemne TV programe, iako se ovaj zakon odnosi isključivo na domaće emitere, tj. TV programe, a uopće se ne odnosi na domaće distributere, uključujući i kabelske. Tako su kabelski distributeri pribjegli samocenzuri iz straha od već poznatoga »treniranja strogoće« RRA i odlučili ne poštovati zakon, već se voditi – »obaveštenjem« RRA!

Međunarodna 

regulativa

 

Ratificirani međunarodni multilateralni i bilateralni sporazumi, koji su prema Ustavu Srbije iznad domaćih propisa, proklamiraju slobodu protoka informacija, koja važi i za manjine: »Ugovornice se obvezuju priznati da pravo svakog pripadnika nacionalne manjine na slobodu izražavanja obuhvaća slobodu uvjerenja i primanja i davanja informacija i ideja, na manjinskom jeziku, bez ometanja od strane vlasti i bez obzira na granice« (čl. 9. Okvirne konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, Službeni list SRJ, Međunarodni ugovori, br. 6/98); »Države članice preuzimaju obvezu garantiranja direktnog prijama radio i televizijskog programa iz susjednih zemalja, na jeziku koji je isti ili sličan regionalnom ili manjinskom jeziku, kao i da se ne suprotstavljaju reemitiranju radio i televizijskih programa iz susjednih zemalja na ovom jeziku« (član. 11. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, Službeni list SiCG, Međunarodni ugovori, br. 18/2005); »Strane ugovornice poticat će preuzimanje i distribuciju radio i televizijskog programa matične zemlje« (čl. 7. Sporazuma o zaštiti manjina između SiCG i RH, Službeni list SiCG, Međunarodni ugovori, br. 3/2005); »Države ugovornice osigurat će slobodu izražavanja i informiranja u skladu s člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, garantirat će slobodu prijama i neće na svojim teritorijima ograničavati reemitiranje programskih usluga« (čl. 4. Europske konvencije o prekograničnoj televiziji, Službeni glasnik Republike Srbije, Međunarodni ugovori, br. 42/2009). Već i iz ovih primjera razvidno je da su nakane ukidanja ili ograničenja prijama hrvatskih TV programa u izravnoj koliziji s preuzetim međunarodnopravnim obvezama Republike Srbije.

 

Politički utjecaj desnice

 

Prema zakonu Savjet RRA čine »ugledni stručnjaci iz oblasti koje su od značaja za obavljanje poslova iz nadležnosti Agencije (medijski stručnjaci, stručnjaci za oglašavanje, pravnici, ekonomisti, telekomunikacijski inženjeri i drugi)«. Ostavljajući po strani stručnost episkopa jegarskog dr. Porfirija (Perića), nesumnjivo je da u RRA još i danas dominiraju osobe koje politički naginju desnim strankama (osobito DSS-u), što nikako nije bez utjecaja na želju za ograničenjem gledanosti hrvatskih i sarajevskih programa na kabelskim televizijama u Srbiji. Nedavni neuspješan pokušaj uvođenja novih članova RRA, od kojih je jedan pjesnik koji je 1990-ih godina bio u vrhu Miloševićevoga propagandnoga stroja a nalazio se i na listi osoba kojima je zabranjen u ulaz u EU, a drugi u potpunosti nepoznat u medijskoj sferi, samo potvrđuje vrhunsku ulogu RRA kao tvorca »radiodifuzne strategije«, kao jedne od temeljnih funkcija ovoga tijela.

 

Stvarni razlozi

 

Čini se da je stvarni razlog nakane RRA za ukidanje ili barem ograničenja emitiranja hrvatskih programa – smanjenje visoke gledanosti hrvatskih programa, koji svojim sadržajem i tehničkom kvalitetom odvlače pozornost od domaćih programa, osobito državnih. Zato je sada i jasnija ranija odluka RRA da ne dodijeli nacionalnu TV frekvenciju RTL-u, koji bi kvalitetnijim programom zasigurno također odvlačilo pozornost TV podanika od državnoga RTS-a i drugih stanica bliskih vlastima. Zatamnjivanjem filmskih i serijskih programa, osobito popularnih kod mladih, postupno će se smanjivati zainteresiranost za hrvatske programe i gledateljstvo će se okretati programima koji neće biti prekidani zatamnjivanjem. Korist od toga, dakako, imat će i domaći ekonomski i trgovački monopolisti, čije će se promidžbene poruke onda i više gledati.

 

Posljedice

 

Navodnim uređivanjem odnosa u kabelskoj sferi, zapravo se žele postići sasvim drukčiji politički, ekonomski i kulturološki ciljevi, a osobito:

stvaranje informativnoga monopola i ograničenja slobodnoga pristupa informacijama na televiziji kao najutjecajnijem mediju;

odlaganje ulaganja u tehnološki zaostalu produkciju RTS-a, koja je na razini 1970-ih godina;

ograničenje ulaganja u kupovinu novijih serijskih i filmskih produkcija, umjesto kojih se prikazuju nebrojeno puta emitirani stari domaći serijali i filmovi; 

onemogućavanje uključivanja domaćih TV postaja, osobito državne televizije, u zdravu tržišnu utakmicu i očuvanje monopola uglavnom niskokvalitetnih domaćih medija;

zaštita domaćih ekonomskih monopolista;

jačanje kulturne autičnosti;

ograničenje manjinskih prava pripadnika hrvatske zajednice u Vojvodini i Srbiji.

Uspije li orwelovski cenzor i inkvizitor RRA »progurati« pravilnik u kojemu će jedna pravila važiti za hrvatske i sarajevske programe, a druge za mađarske, rumunjske i bjeljinske, značit će to ne samo ograničenje prava hrvatske manjine, nego će mnogo više unazaditi ionako ne baš visoku razinu dosegnutih političkih i kulturoloških standarda u Srbiji.