Arhiv tekstova

Prva hrvatska novinarka i nedovoljno cijenjena književnica Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko od Vrbovca u dobrostojećoj obitelji Ivana i Josipe (rođ. Domin) Jurić. Obitelj je imala dobre veze s mađarskim plemstvom o čemu svjedoči podatak da je grof Ivan Erdödy bio Marijin krsni kum. Nakon njezina rođenja, otac Ivan postaje upraviteljem imanja baruna Geze Raucha. Prvu privatnu poduku na mađarskom jeziku stekla je na Rauchovu dvorcu, a višu je djevojačku školu završila kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovita, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje, premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj.

U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što tada nije bilo oubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom »Egy Percz« (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu »Obzor«. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije »Obzora« na mjestu referenta za mađarsko-hrvatsku politiku. Kako ju netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio, jer je tada bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena, dobiva vlastitu sovu. Zagorka je mogla pisati što je htjela, ali se nije smjela potpisati svojim imenom. Takvo ju je omalovažanje jako ljutilo pa se cijeloga života borila protiv predrasuda. 

 

Pisanje pod 

pseudonimima

 

U svom je novinarskom radu pisala polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost spolova (polemika s Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove je objavljivala pod različitim, često muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabrat će zbog ljubavi prema hrvatskom puku s čijim je teškoćama suosjećala. Ljubav prema hrvatskom jeziku, koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog, potaknut će ju na pisanje povijesnih romana. Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. 

Popularnost joj raste svakim novoobjavljenim romanom, a narod joj daje nadimke »grička vila« (nakon objave »Gričke vještice«) i »kraljica Hrvata« (nakon objave »Gordane«). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja onodobna, a ni kasnija književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Gjalski njezina je djela nazvao »šund literaturom za kravarice«. Istovremeno njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima. Do šire društvene prepoznatljivosti njezinih djela u hrvatskoj kulturi dolazi tek postupno, u drugoj polovici 20. stoljeća. Današnji Zagorkin status bitno je drukčiji, a o tomu svjedoči pisac i književni povjesničar Pavao Pavličić koji tvrdi kako »najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica«. Pod utjecajem poetike ženskoga pisma odaje priznanje ovoj vrsnoj spisateljici u ženskome rodu i time otpočinje seriju »Pisma slavnim ženama«, a u pismu Zagorki kaže: »Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.«

 

Književni rad

 

U književnosti se javlja 1886. crticom »Pod Sljemenom« koja se u nastavcima objavljuje u listu »Bršljan«. Svoj prvi roman »Roblje« objavila je 1899. u listu »Obzor« kao podlistak.  Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana »Grička vještica« (»Tajna Krvavog mosta«, »Kontesa Nera«, »Malleus Maleficarum«, »Suparnica Marije Terezije I«, »Suparnica Marije Terezije II«, »Dvorska kamarila« i »Buntovnik na prijestolju«) objavljivanim u listu »Male novine« (1912. - 1914.). U svojim djelima istovremeno obrađuje i isprepliće ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljuje ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako je svoja djela učinila dostupnima širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecala na veliku popularnost kod čitatelja. Najčitaniji njezini romani su: »Gordana«, »Kći Lotršćaka«, »Kraljica Hrvata«, »Kneginja iz Pet-rinjske ulice«, »Jadranka« i »Vitez slavonske ravni«. 

Uspostavom NDH naprasno je ostala bez sredstava za život jer joj je tadašnja vlast zaplijenila svu imovinu. Kraj 2. svjetskog rata dočekala je u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u odmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja, pedesetih godina 20. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički angažman izaziva podsmijeh i neprijateljstvo njezinih muških kolega koji ju proglašavaju »luđakinjom« i »muškobanjastom babom«. Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.