Arhiv tekstova

Stjepo Martinović rođen je u Dubi (Konavle), školovan u Cavtatu, Dubrovniku, Beogradu i Zagrebu – anglist, germanist, politolog. Zanimanjem turistički vodič, suradnik u marketinško-promocijskim projektima, te najdulje (od 1975. godine do danas) novinar – ima za sobom 20 godina iskustva u nekadašnjoj Vjesnikovoj kući, u kojoj je prošao put od reportera i urednika rubrike/izdanja do komentatora i glavnog urednika. Uspješno pomiruje profesiju i dodir s morem – svoju najveću strast – te stavlja na papir refleksije nekih davnih priča, sjećanja, reminiscencija…

Kao preporuka za čitanje njegove knjige »Oči svete Lucije« na koricama stoji: »U vrijeme kada je odgovorna većina sigurna kako baš sve počinje iznova i s njima; i novi politički sustavi, i nove prehrambene navike, i novi likovi, i nove biblioteke, i nova znanja, i novi propisi ljepote, i nove granice, i nove ubožnice, i novi dizajn ostarjelog vođe, i kada se svako pozivanje na osobnu prošlost proglašava nepotrebnom kočnicom i prevelikim teretom novom nacionalnom napretku, proza Stjepa Martinovića ‘Oči svete Lucije’, podnaslovljena kao Sedam konavoskih priča, čita se kao pohvala istinskim vrijednostima.

Točnije, pohvala priči i pripovijedanju, baš onako kako je prave čitatelje poučio Andrić, a Jergović i Mlakić nastavili ih propitivati po istom udžbeniku, podcrtavajući – svaki svojim pismom – lekcije o nemiru ljudske duše i vječnom bijegu pred osvetom i kaznom.«

 

Ulomak romana

 

Osnovne značajke ove proze vidljive su i iz ponekog ulomka: »Preveliko more i jak vjetar čekali su ih već s vanjske strane lukobrana, ali Castrioti ništa ne reče, nego zajedri za dva krata ubranim jedrima u pô krme, računajući da će ih tako manje valjati, pa brod i ljudi lakše podnijeti nimalo ugodne uvjete. Bogato ukrašen, crno lakirani lijes sa zemaljskim ostacima Armanda Martinisa ležao je, svezan konopima, na pokrovu bokaporte... Šambek je hitao brže nego ikada, a braću Castrioti i ostalu posadu postupno napusti strah od kao brijeg visokih valova. Vjetar, premda jak, nije i pojačavao, pa su plovili valjajući se i posrćući, ali držeći pod nadzorom brod i sve na njemu. Patrizia je bezglasno molila krunicu skutrena u nadgrađu na krmi, a Guglielmo je stajao uza starijega od braće Castrioti, pomažući mu održati smjer u trenucima kad bi se jedrenjak, istodobno nošen vjetrom i guran vodenom masom u desni kut krme, zanosio kao da će izložiti bok valovima i vjetru. Tada bi njih dvojica snažno zaveslali listom kormila i vratili šambek na najbolji kurs… i tako satima.«

 

Poput filigranske

naušnice

 

U pripovijetkama Stjepe Mar-tinovića žive muškarci i žene, djeca i starci svih društvenih slojeva, jednako hulje i časni ljudi, smjeli muževi i kukavice, pronicljivi i glupavi, grubijani i oni plahe duše. Nositelji uloga što im ih je namijenio život, putove kojeg rijetko mogu spoznati, nikada odrediti – bića ogrezla u vječnim bitkama sa zlom, pa ipak oplemenjena dobrim kojim će ozariti one koji se tomu budu najmanje nadali. Neizbježno, u svakoj od tih sedam pripovjedaka jedan je od važnih medija i more – kojim se plovi, na kojem se ribari, o kojem se pjeva, koje znači i život i smrt, i bitak i nestajanje, bilo da njime jedre trgovci i gusari ili da ono biva posljednje počivalište likovima iz legenda. 

Kritike je primijetila kako je ova proza i utjeha onima koji se opiru prihvatiti pisanje kao usputnost, kao bilješku vrlo kratke trajnosti čija je jedina svrha nekoga prozvati i povrijediti. »Smiraj je i za one koji se više i ne trude pojašnjavati kako njihovi i živi i mrtvi govore u njima. I opominju ih. Pišu se još uvijek i čitaju prave knjige, reći će i oni koji se osjećaju terorizirani uvezenim priručnicima za stjecanje prekonoćnih uspjeha, za održavanje sretnih brakova i prepoznavanje roditeljskih zadaća. Uvijek u najviše dvanaest, a najradije u sedam poglavlja. Ponavljajući iznova, a još uvijek bez ikakva ‘stručna pojašnjenja’, rekli bi oni kojima je pisanje o knjigama radno mjesto ali ne i život sam, da je Martinovićev rad nakit; filigranska konavoska naušnica što će uskoro u izlogu knjižara nježno privlačiti ljepotom – one koji znaju gledati. Samo će takvi dotaknuti njezin odsjaj u sjeni svih onih šljokastih, plastičnih, roskastih, onih što se nakon samo nekoliko izlazaka potroše i polome. I što je najvažnije, za kojima nitko, ako i skliznu s uha i više se ne pronađu, ne plače.«