Arhiv tekstova

Prošla je svetkovina Svih svetih i Dan mrtvih. I eto, počeli smo živjeti i bilježiti dane još jednoga studenoga, u ovoj godini na izmaku. Usporeniji nego inače, i bez žurbe, zaokupljen sjećanjima na pokojne, koja se neminovno prepleću s trenutačno sporim mislima o živima i svakodnevici, pokušavam se malo »odvojiti« od svijeta, onog uobičajenog, gdje se sve brzo zaboravlja, onog uobičajenog na koji smo navikli.

Pa dobro, onda se ponekad samo malo okrenem od tog svijeta u kojemu je brzina bez pamćenja, brzina od trenutka do trenutka, od događaja do događaja, postala način života, da predahnem od tog svijeta, kao u ovim danima na početku studenoga, dok »lišće pločnike / umorne sanja« i na »rubovima grada / u sumrak / titra svijeća plam«, kako to u svojim stihovima piše Mirko 

Kopunović. 

 

Sačuvati život svijeta 

od besmisla

 

Navedeni stihovi su iz knjige »Pod slapovim sna«, koju ponovno čitam poslije otprilike godinu dana, baš u ove dane »kada vjetar / vječnu igru / s lišćem praznuje«. Zbirka pjesama Mirka Kopunovića »Pod slapovima sna« nije tek sitniš iznevjerenih nada i životnih očekivanja, nego su kratki, emotivni stihovi u ovoj knjizi inicijalna kapisla za čitatelje da formiranju egzistencijalno značenje Kopunovićevih stihova, već prema njihovim iskustvima i duhovnim profilima. Ovo je još jedna pjesnička priča o životu čovjeka u podneblju sjeverne Bačke. 

Čitajući ovu zbirku pjesama uočava se želja pjesnika da u svome izgrađenom poetskom svijetu osigura sebi zaklon od brutalne stvarnosti, pronalazeći na taj način mogućnost privremenog otklona od svijeta, ali svjedočeći stihovima upravo o aktualnom svijetu, u osami, a evokacijama sabirajući neke od sadržaja svakodnevice, kao što su: tegobe, nedaće, rastanci, laži, navike, dvojbe, nade, (samo)prijevare, zapreke i žudnje – Kopunović stiže do zaključka u pjesmi »Bijes« kako toga mira i otklona ipak nema, jer »Pod slapovima sna / misterij osame / bjesni / slavljem zaludnih riječi«. Dakle, mira i otklona od svijeta nema ni u osami, kada se i stihovi-riječi učine zaludnim, a razočaranje će uslijediti i »pod slapovima sna«, u još jednom mogućem otklonu od bura ovoga svijeta, jer se i pjesma »Sanjam«, u kojoj je »haljina bijela / lepršava / kosa crna / ruka pružena  / trgu cvjetnom / snovima poletjela«, ipak završava stihovima: »Na putu sreće / bol / grana slomljenih /korak sprječava«.

O ljubavi pišu mnogi, snimaju se filmovi, a ni rock autori nisu imuni na ovu temu. Partibrejkersi imaju stih u pjesmi »Tražim te«: »Hteo bih da oteram / svoju stvarnost u svoje snove / tražim te!«, dok grupa Novembar (nekadašnji Studeni-studeni) ima stih slične tematike: »Tražim te sudbino / tražim te u kišnim noćima / samo kada nemam nikoga«, a Kopunović otkrivajući skriveni život svojih emocija, poetski istražuje jesu li vjerodostojno uhvatljivi trenuci prošlosti i sadašnjosti, jer bez obzira na surovost svijeta, želi sačuvati život svijeta od besmisla i zbog toga nakon iskaza: »Ali mi bježimo. Trčimo. Hitamo«, pita: »Kamo? Gdje? Dokle?«.

 

Riječi ipak nisu zaludne

 

Ispisujući svoje emocije, Kopu-nović se u jednom trenutku upitao: »Je li zalud pjesma  / zalud riječi?«. Kopunović je svoje emocije izrazio riječima – dakle na način koji je svojstven samo čovjeku. Riječima komuniciramo i tako su i ove pjesme vid komunikacije, kako pjesnika sa »svijetom«, tako i čitatelja sa stvaraocem, koji u svojim pjesničkim slikama opisuje svoje emocije – iščekivanja ljubavi, kao i razočaranja zbog odsustva ljubavi ili njenog gašenja, zbog neostvarenja čežnji i nadanja, stalno upitan o važnosti riječi u aktualno svijetu, o važnosti sjećanja na davno izrečene riječi, kao i o govorima nedorečenim i riječima neiskazanim.  I doista, što s riječima: »U sobi / četiri s četiri«, što nakon odlaska iz »zbunjenog kreveta« i što kad »misterij osame / bjesni / slavljem zaludnih riječi«, što s tim riječima dok teku sjećanja?

Riječi jesu često »kao list u studenome  / natruo i vlažan, na putu / u veselom dječjem trku / gažen / smrvljen«, pa ipak, Kopunović piše kako: »vatra zrela / u meni spava / sanja«, jer dobro zna da »Pjesme ima«, i za neke druge ljude: »Negdje / daleko / tamo«, za one koji: »stvaraju / za djecu / tamo / negdje«, kao i da ima onih pjesma »koje nitko ne čuje«, ali će ovu zbirku završiti iskazom: »Riječi se moraju nekome reći. Netko ih mora čuti. Netko salušati. Netko tko će ih razumjeti. Riječi tek onda riječi postaju«. To jest tako, i važno u kontekstu spektakularnih modela »hiperrealnosti« u kojemu su riječi devalvirane u još uvijek aktualnom kulturnom postmodernom prostoru, gdje je  socijalna funkcija znaka radikalno izmijenjena simulacijskim modelima, čime su devalvirana i sva efikasna mjerila koja razgraničavaju laž i simulaciju od autentičnog izraza života u dezorijentiranoj 

kulturi. 

 

Tornjevi

 

Kopunovićevi stihovi o uzletima i razočaranjima nižu se fragmentarno, prenoseći pjesnikovu emociju, koja je ispjevana nepatvoreno, prekoračujući ono vidljivo, egzaktno, objektivno, omogućujuću čitateljima komunikaciju s jednim od svijetova života, što je još jedan malecni djelić u neizborljivim nastojanjima da se život čovjeka obrani od »zaborava bića«. Dragocjeno, i u ovome vremenu postmoderne epohe, koja se još uvijek, iako na izdisaju, opire u krugu zatočene 

energije.

A zašto bi netko pisao prikaz o nečijoj knjizi? Možda zato, jer piše u kulturnoj rubrici nekih novina ili po porudžbini za sitne novce ili da se i njegovo ime čuje »preko« neke knjige. Ali, ne! Pisati se može o nekoj knjigi jedino ako nas potakne na dijalog, na daljnji slijed asocijacija, dakle,  na taj daljnji život knjige kroz iščitavanje i dopunjavanje čitatelja (pri ovome me naravno golicaju pod lijevim pazuhom sjene tih historijskih i neo-avangardi), jer ni jednu knjigu nikada nisam doživljavao kao spomenik. Kopunović bi to na svoj način rekao u pjesmi »Put«: »Tim tornjevima ne treba tražiti sjene. Treba pogledati kamo streme«.  

Stanke u čitanju ove knjige upotpunjavao sam glazbom i stihovima s albuma grupe Katarina II., stanke u kojima pišem crtice za nastanak teksta o svom doživljaju Kopunoviće poezije. Glazba i stihovi upotpunjavaju moje iskustvo čitanja o vizuri u kojoj pjesnik sagledava sebe, ali i svijet bačkog podneblja u kojemu obitava, nižu se asocijacije slijedom pročitanih stihova o starom šlingu na uzgljanci, ledom okovanoj ravnici, golubovima, franjevačkoj crkvi, božićnoj grani, tjelesinama oblaka, svadbama i ukopima, dok iz zvučnika dopiru riječi pjesme: »gore u nama je bujica riječi  / dole u nama je jesenji strah«.

Možda nam se pojedinima učini kako je jesen stigla u nas, ali život se nastavlja u ovome gradu koji bi mogao bolje, jer pjesme ipak ima!