Arhiv tekstova

Nedavno je u nakladi somborske »Helijade« iz tiska izašla knjiga »Ravangradski spomenar« autora Nikole Maširevića, profesora književnosti, inače novinara po zanimanju. Knjiga, koja je namjerno tiskana na požutjelom papiru, izgleda kao da je slučajno pronađena i izvađena iz škrinje, gdje je dugo čekala nekoga tko bi s nje obrisao prašinu zaborava. 

Stari sunčani sat naslikan na koricama već pomalo otkriva čitatelju da se tu radi o vremenu kojeg više nema, ali koje je ponovno, rekli bismo zauvijek oživljeno u Maširevićevim zapisima. Knjiga je to iz koje govori prošlost, ne tako davna, ali već pomalo zaboravljena, koja je neraskidiv dio duha grada Sombora. Iz nje izviruju somborska zdanja, sokaci, spomenici, crkveni tornjevi, bircuzi, ljudi, tamburaši, koje maštovito pero Nikole Maširevića vraća u sadašnjost, oživljuje zaboravljeno i oplemenjuje postojano. 

 

Ključ za otvaranje 

ravangradskog svijeta

 

Profesor Maširević se nakon završenog studija književnosti u Novom Sadu zapošljava kao novinar u Somboru. Ono što nije niti slutio, postalo mu je glavno zanimanje koje radi do danas, pišući za list Poljoprivrednog kombinata u Somboru »Brazde«. Prvi tekst nije bio ni literarni ni književni, govorio je o gačcima, odnosno vranama i njihovoj korisnosti za poljoprivredu. Vremenom počinje razgovarati s ljudima i u novinama dobiva takvu rubriku. Nakon 15 godina rada u »Brazdama« zapošljava se u Somborskim novinama gdje radi do danas. Njegove knjige plod su napisa iz novina, pa tako i »Ravangradski spomenar«. Evo što o svojoj posljednjoj knjizi za Hrvatsku riječ kaže sam autor:

»Ispisao sam ovu knjigu u želji da ona bude suvenir – privezak za ključ kojim se otvara ravangradski svijet onakav kakvog ga volimo i otključavamo u sebi, kakvog ga pamtimo sa svim svojim ljepotama i sjenama, kakvi su, uostalom, i naši manje – više kratki životi. Otuda na koricama ovog spomenara sunčani sat, ne kao zlokobnik, već kao podsjetnik da živimo lagano, da se ne jedimo i da vjerujemo da vrijeme bar noću spava, ne prolazi. Znam, tako se ne traje duže, ali se svaki dan voli više.«

Na pitanje zašto je ova knjiga nazvana »Ravangradski spomenar«, profesor Maširević odgovara:

»Dopadaju mi se spomenari koji nam to jednostavno i lijepo kažu, knjige u koje se čovjek može skloniti, osmjehnuti, makar i sjetno. Ako ovaj spomenar bude sentimentalno utočište makar samo jednom čovjeku, već smo dvojica i lakše je ići dalje.«

 

Slika vremena prošlog, 

sadašnjeg i budućeg

 

Priče iz Ravangradskog spomenara Nikole Maširevića već su i prije oduševile somborsko čitateljstvo, koje je prije izlaska same knjige moglo iz broja u broj pratiti ove lijepe napise. Pisac je zahvaljujući svojim rubrikama u novinama, ali i zahvaljujući svojim do sada objavljenim knjigama, kojih je pet i čije su priče prionule za srca čitatelja, odavno stekao svoju publiku. Dokaz tome su i tamburaški koncerti koji se već nekoliko godina održavaju u somborskom Narodnom pozorištu krajem prosinca gdje, pokraj dobre tamburaške glazbe, publika može čuti i zapise Nikole Maširevića. Kao što su knjige nastajale iz tekstova objavljivanih u novinama, tako su i koncerti nastajali motivirani tekstovima iz knjiga. Karte za koncert pod nazivom »Kad dunja zamiriše«, održanom prošle godine, rasprodane su samo za nekoliko sati. Ovaj pisac, osim što piše, svira i bas prim sa somborskim tamburašima te lijepo pjeva, tako da publika uživa u potpunom književno-glazbenom ugođaju.

Recenziju posljednje Maširevićeve knjige naslova »Kolektivno sjećanje ili kolektivna trauma« napisala je teatrologinja Mirjana Markovinović, a ispod naslova stoji podnaslov: »Somboru s ljubavlju«. Ovdje vam donosimo kraći isječak recenzije:

»Profesor književnosti, novinar po zanimanju, Nikola Maširević ne prestaje iznenađivati čitateljsku publiku. Prije svega, valja konstatirati da se on superiorno poigrava formom, zbrajajući zapise objavljivane u Somborskim novinama godinama unazad, s nježnošću velikog maštara i mudrošću zabrinutog intelektualca. Maširević nas podsjeća i uči o vremenu/prostoru/ljudima grada Sombora rijetkom vještinom kompilacije različitih pisama. Povijest, kronika, spomenica, monografsko strukturalno tkanje, prigodni logički zapisi ili osobne opaske, jednako dobra kratka priča najčistijeg (i najtežeg) književnog rada, a seriozna studija u cjelini, otvara nam sliku prošlog s poentiranim uvidom u sadašnje i buduće vrijeme.« 

Nakon odmora od ove knjige Nikola Maširević se planira izraziti u jednom za njega potpuno novom književnom izričaju. Napisat će roman, a čitatelji u Somboru čekaju roman i novi koncert u prosincu, ploveći sunčanim satom kroz minula vremena zapisana u Ravangradskim uspomenama.