Arhiv tekstova

Prvi putnici su bili arapski trgovci, koji su se u Europi pojavili već u X.-XI. stoljeću. Najčešće su ih zvali Saracenima ili Ismaelcima, na našim prostorima su još nazivani Kalizima i Böszörményima. 

U zapadnoj Europi u XI. stoljeću zahvaljujući trgovini počeo je razvoj gradova i građanstva. Trgovci su živjeli u posebnim, često zidom ograđenim dijelovima i slobodno su se kretali od Europe do Dalekog istoka. Ova njihova naselja su nazivana burgusima, a stanovnici latinski burgenses, odnosno francuski burgeois = buržoa, odakle za građansku klasu kasnije nastaje naziv buržoazija. Poslije buržoaske revolucije prvi put je upotrebljen izraz »mračni srednji vijek«. Nadam se da su se čitatelji ovog feljtona već malo uvjerili kako on ipak nije bio tako mračan.

 

Putuju kraljevi i plemići 

 

Ceste su bile i ostale kraljevsko vlasništvo (danas je to državno vlasništvo). Rječni prijelazi i skelarine su u početku isto pripadali kralju, kao i pravo držanja sajmova i ubiranja takse na sajmovima. Vremenom je kralj ova prava i poklanjao, naravno uz neku nadoknadu. U srednjem vijeku oblik vladavine kralja je bio i takav, da je putovao po zemlji da bi sudio, smirivao situaciju ako bi se neki lokalni feudalac mnogo osilio, i jednostavno da svojim prisustvom potvrđuje svoju neprikosnovenu vlast. Obično je nekoliko tjedana boravio u nekom od županijskih centara. Tako imamo podatak kako je kralj sv. László uskršnje praznike 1095. godine proveo u Bodrogvaru, odakle je radio sa zapadnim vladarima na organizaciji budućeg krstaškog rata. 

Kasnije su mjesto boravka kralja na proputovanju bili i značajniji trgovački gradovi, tako je kralj Zsigmond u ožujku 1398. godine boravio u Zondu, odakle je datirano nekoliko njegovih pisama. Osim kralja, putovalo je i lokalno plemstvo, počevši od XIII. stoljeća kada je ustanovljena institucija plemićke županije. Tako je u najbližu nedjelju poslije dana mučenika svetog Jurja, 30. travnja 1391. godine, održan opći županijski sabor u blizini mesta Bodrug radi obuzdavanja i istrebljenja lopova, drumskih razbojnika, pljačkaša i drugih okorjelih zločinaca. Sud je vodio István Losonci, ban mačvanski i bodroški župan, s dva podžupana i 13 zakletih vijećnika (eškuta). Suđenje je trajalo osam dana, do 7. svibnja. U dokumentu s ovog suđenja spominje se ime lopova Zabadkai Agustinus, koji je bio jobađ Andrása Pakayja. Ovo je zasad prvi poznati spomen Subotice. Zemaljski sabor – országgyűlés je bio mjesto gdje su donošeni zakoni, važne odluke itd. Oni su održavani u raznim dijelovima Ugarske. Pravo prisustva na ovim saborima imali su svi plemići i crkveni veledostojnici, a poslije zakonske regulacije statusa gradova početkom XV. stoljeća i po dva predstavnika slobodnih kraljevskih gradova. Zbog sve veće opasnosti od Turaka pokraj Bača su održana tri zemaljska sabora: 1490., 1501. i 1518. godine radi dogovora oko obrane zemlje. Očito sabori nisu bili uspješni, jer 1526. godine u bici kod Mohača Turci počinju uništavati srednjovjekovnu državu Ugarsku.

 

Putuju i sluge  

 

U Bačkoj, pokraj Dunava i Tise, mnogi su manastiri imali posjede, najčešće zajedno s bogatim ribnjacima oko čijih vlasništva su često vođeni dugotrajni sudski procesi. U XIII. stoljeću posjed Kaniža pripada najstarijoj ugarskoj opatiji, koja se nalazi u Panonhalmi (u blizini današnjeg Đera). Između 1237.-1240. godine vrši se popis imovine opatije, koja ima u vlasništvu: oranice, ritove, močvare, trščare, prava ribolova u Tisi i u jezeru (ribnjaku) Myruch, posjeduje i 27 kuća poimence nabrojenih slugu. Deset obitelji, od toga tri velike, su jobađi s konjem (očito, oni su najimućniji) koji su dužni sa svojim konjima dati pratnju (zaštitu) opatu ili njegovom izaslaniku, ili vršiti kurirsku službu. Svaka kuća je dužna prevoziti na sopstveni trošak, svojim zaprežnim kolima tovare do Panonhalme (više od 400 km). Dužni su predati određenu količinu žita, sijena i isto prevoziti na dan svetog Martina. Svaka kuća daje kabao zobi i piva. Godišnje daju slobodnu desetinu: jedno trogodišnje june, kokoši, guske, vino, pivo, kruh, zob i sijeno po potrebi. Dužni su prevoziti kamen i daske. Tu žive i četiri obitelji kočijaša (tovarnika), koji su dužni o svom trošku, svojim zapregama, prevoziti ribu u opatiju, ili umjesto svake ture trebaju platiti 1 srebrnjak. Deset kuća ribara, od toga tri velike obitelji, osim ribarenja dužni su godišnje dati samostanu 6 grla trogodišnje junadi. Tri kuće poluslobodnjaka (oslobođene sluge, koji su poklonjeni samostanu u ime »spasa duše«, zovu se i dušnoci ili torló) na dan sv. Mihovila plaćaju 3 srebrnjaka po glavi. Sredinom XIII. »mračnog srednjeg vijeka« oko 150 stanovnika Kaniže točno je znalo svoje obveze i dužnosti.